Zdravlju se najviše isplati prvi pomak s kauča, a ne lov na 10.000 koraka. Jack McNamara, viši predavač kliničke fiziologije vježbanja na Sveučilištu u istočnom Londonu (University of East London), objašnjava da najveću korist imaju ljudi koji se kreću vrlo malo, a broj dnevnih koraka podignu s 2000 na 4000.
Kod onih koji već puno hodaju stvari stoje drukčije. Kad netko s 8000 koraka prijeđe na 10.000 ili s 10.000 na 12.000, dobitak za zdravlje znatno je manji. McNamara ističe da korist postoji i tada, ali nije onolika koliku bi ljudi mogli očekivati. Na to upućuju sustavni pregledi i velika istraživanja: što je koraka više, svaki novi donosi sve manje.
Okrugla brojka iz reklame
Odakle onda baš 10.000? Ta brojka nije nastala u medicinskim istraživanjima. Prema McNamari, potječe iz marketinške kampanje iz 1960-ih kojom se reklamirao pedometar, naprava za brojenje koraka. Lako se pamtila pa se brzo proširila, iako nema znanstvenih dokaza da je upravo 10.000 koraka granica koju treba prijeći da bi se sačuvalo zdravlje.
No ideja ipak nije završila kao pseudoznanost. Kad su je istraživači provjerili, pokazalo se da hodanje zdravlju doista koristi, samo što broj iz reklame nema posebno značenje.
Što hodanje čini tijelu
Istraživanja povezuju hodanje s boljim zdravljem srca i krvnih žila, učinkovitijim radom srca i pluća te manjim rizikom od nekih vrsta raka. Osim toga, hodanjem se prekida dugo sjedenje, a McNamara upozorava da ono zdravlju jako šteti.
Zato to što se pri velikom broju koraka korist sve sporije povećava ne znači da treba više sjediti. Tko voli hodati, može to raditi koliko god želi i ne mora se zaustaviti kad dosegne neki broj.
Kad brojenje postane problem
Poteškoće počinju kad brojenje koraka postane samo sebi svrha. McNamara posebno upozorava na ljude koji jure za dnevnim ciljem pa se kažnjavaju ili se osjećaju krivima kad ga ne ostvare.
Brže umjesto dulje
Onima koji su svaki dan već dugo na nogama McNamara predlaže drukčiji pristup. Ako mogu, neka dio hodanja zamijene napornijom aktivnošću jer će tako zdravlju više pomoći. Po njegovim riječima, mnogo bi više koristilo baviti se nečim malo intenzivnijim.
Kao primjere navodi trčanje, brzo plivanje, hodanje uzbrdo i brzo hodanje, odnosno aktivnosti pri kojima se brže diše, kako navodi N1.
