Trenutak kad vas netko prozove pred cijelim razredom, kad se spotaknete pred mnoštvom ljudi ili kad se u društvu spomene nešto neugodno, gotovo svi prepoznaju po istom osjećaju – lice odjednom postane vruće, a obrazi pocrvene. Ono što situaciju često čini još težom jest svijest o vlastitom crvenilu, koja zna pojačati nelagodu.
Charles Darwin je crvenjenje još 1872. godine opisao kao jednu od najneobičnijih i najljudskijih ekspresija. Profesor Ray Crozier, član Britanskog psihološkog društva koji se bavio ovim fenomenom, opisao ga je kao pojavu koja je sveprisutna, ali još uvijek nedovoljno razjašnjena. Posebnost crvenjenja leži u tome što ga je gotovo nemoguće svjesno izazvati ili prikriti – za razliku od osmijeha ili namrštenog izraza lica, koje čovjek može odglumiti po volji.
Veza sa sustavom „bori se ili bježi”
Crvenjenje je povezano s radom simpatičkog živčanog sustava, dijela autonomnog živčanog sustava koji sudjeluje i u poznatoj reakciji „bori se ili bježi”. Kad se osoba nađe u stresnoj ili neugodnoj društvenoj situaciji, tijelo se aktivira, a jedna od fizioloških promjena odnosi se na protok krvi. Krvne žile u području lica mogu se proširiti, zbog čega kroz njih prolazi više krvi, što rezultira crvenim obrazima i osjećajem topline.
Psihijatrica i psihoterapeutkinja Tanya Azarani objasnila je za The New York Times da se crvenjenje može pojaviti uz osjećaj srama, pretjerane samosvijesti, ali i ljutnje. Problem nastaje u trenutku kada osoba primijeti da crveni – tada postaje dodatno nervozna zbog mogućnosti da će to i drugi primijetiti, što dodatno pojačava uzbuđenje organizma i samo crvenilo. Istraživanja su pokazala da već samo uvjerenje da će osoba pocrvenjeti može djelovati poput samoispunjavajućeg proročanstva, zbog čega pokušaj prikrivanja reakcije ponekad postiže suprotan učinak.
Nije potrebno da se dogodi nešto izrazito neugodno da bi lice pocrvenjelo – ponekad je dovoljno postati svjestan da nas svi gledaju. U jednom eksperimentu sudionici su morali glasno pjevati dok je druga osoba promatrala samo jednu stranu njihova lica. Istraživači su zabilježili povećan protok krvi upravo na obrazu koji je bio promatran.
Reakcija se može javiti i bez izravne pozornosti drugih – dovoljno je spomenuti temu ili događaj zbog kojeg se osoba osjeća neugodno, ili se u društvu osjećati manje vrijednom, nesigurnom ili pretjerano svjesnom tuđih procjena.
Kad crvenilo djeluje poput „ugrađenog poligrafa”
Koliko god crvenilo u neugodnom trenutku smetalo, neka istraživanja sugeriraju da osoba koja pocrveni nakon pogreške ili neugodnog postupka može drugima djelovati iskrenije i pouzdanije. Razlog bi mogao ležati upravo u činjenici da crvenilo ne možemo namjerno uključiti ili isključiti, pa ono nenamjerno pokazuje da smo svjesni onoga što se dogodilo.
Bihevioralna znanstvenica Marije aan het Rot opisala je crvenjenje kao svojevrsni „ugrađeni poligraf”. Prema toj ideji, ono drugima signalizira da je emocionalna reakcija stvarna, a u pojedinim društvenim situacijama može funkcionirati gotovo poput neverbalne isprike.
Za dio ljudi crvenjenje nije tek povremena neugodnost, već ozbiljan problem. Postoji i eritrofobija, izražen strah od crvenjenja, koji može znatno utjecati na društveni i poslovni život. Strah da će pocrvenjeti pred drugima može dovesti do izbjegavanja javnih nastupa, sastanaka i upoznavanja novih ljudi. Time nastaje začarani krug – strah od crvenjenja pojačava uznemirenost, a uznemirenost povećava vjerojatnost da će se crvenilo doista pojaviti. U takvim slučajevima pomoć može uključivati psihološke pristupe poput kognitivno-bihevioralne terapije, osobito kad strah počne ograničavati svakodnevni život.
Gina Grimshaw sa Sveučilišta Victoria u Wellingtonu na crvenjenje gleda iz drugačije perspektive. Iako većina ljudi koja lako pocrveni želi da se to prestane događati, upravo činjenica da je reakciju teško kontrolirati čini je zanimljivom – jer otkriva nešto duboko ljudsko, svijest o sebi, drugima i o tome kako nas oni doživljavaju, kako navodi Večernji list.
