Rođen sam 1981. godine. U jesen 1991. imao sam deset godina i živio sam u Sukošanu, dovoljno blizu da rat ne bude samo vijest s televizije. Djeca u toj dobi ne razumiju politiku, ali jako dobro osjete strah odraslih. Prepoznaju ga u tišini koja nastane kad na radiju počnu vijesti. Vide ga u pogledima koje roditelji izmijene kad misle da ih nitko ne gleda.
Najbolje pamtim televiziju. Hrvatska televizija tada je bila jedina koju smo gledali, a preko slike sve je češće prolazio natpis “opća opasnost” ili “zračna opasnost”, pa popis gradova. Nije bilo važno je li na programu bio crtani, film ili Dnevnik u 19:30. Kad bi se natpis pojavio, u kući bi svi utihnuli i čitali tražeći Zadar. Kad bismo ga našli, slijedilo je čekanje na drugi natpis, “prestanak opasnosti”, koji bi ponekad stigao tek nakon nekoliko sati. Nekad i dana.
Škabrnja je od Sukošana udaljena desetak minuta vožnje. Osamnaestog studenoga 1991. u to su selo ušli tenkovi i pješaštvo JNA zajedno s četničkim paravojnim postrojbama. Ubijali su i klali ljude koji su ostali u svojim kućama i podrumima, većinom starije mještane i civile koji nikome nisu prijetili. Istoga dana, nakon 87 dana opsade, pao je Vukovar. Grad koji je mjesecima izdržavao ono što nitko nije vjerovao da se može izdržati.
Te dvije riječi, Vukovar i Škabrnja, otad za mene nisu samo imena mjesta. To su mjere. Po njima se mjeri koliko je koštalo ovo što danas imamo.
Moj otac rođen je 18. studenoga. Umro je prije tri godine. Ne znam kako je on godinama nosio činjenicu da mu se rođendan poklapa s danom kad je Hrvatska najviše krvarila. Nikad ga to nisam pitao, a sad više ne mogu. Znam samo kako to nosim ja. Ujutro mislim na njega, navečer na njih. Ponekad se te misli pomiješaju pa više ne znam za kim tugujem, a koga slavim.
Svjestan sam kako danas zvuči riječ ponos. Dovoljno je otvoriti komentare ispod bilo koje vijesti. Ljudi su ljuti, i često s razlogom. Cijene rastu brže od plaća, mladi pakiraju kofere za Irsku i Njemačku, a afere se nižu jedna za drugom i rijetko završe presudom. Ni ja nisam zadovoljan sa svime. Ne mislim da je ljubav prema domovini isto što i šutnja o onome što ne valja.
Ipak, svaki put kad osjetim da me nezadovoljstvo počne vući prema ciničnom “ništa ovdje ne valja”, sjetim se podruma u Škabrnji. Ljudi koji su u njima ubijeni nisu mogli pisati ljutite komentare. Nisu mogli birati vlast, mijenjati je, kritizirati ni prosvjedovati. Nisu mogli ni otići. Oni su umrli jer su bili Hrvati na svojoj zemlji, a mi danas na toj istoj zemlji imamo pravo biti nezadovoljni. To je razlika koju ne smijemo zaboraviti.
Sloboda je dosadna kad je imaš. Ne primjećuješ je, kao ni zrak. Postane vidljiva tek kad je netko pokuša uzeti. Moja generacija je posljednja koja pamti oboje, i vrijeme kad je nije bilo i trenutak kad smo je izborili. Djeca koja danas idu u školu u Sukošanu, Škabrnji ili Vukovaru rođena su u državi koju nitko nije morao braniti dok su oni bili živi. To je najveći uspjeh onih koji su je branili. Nije to razlog da zaborave.
Zato me ne zanima je li domoljublje u modi. Ne zanima me ni tko će ovaj tekst nazvati patetičnim. Hrvatsku nisu stvorili savršeni ljudi i neće je održati savršeni ljudi. Stvorili su je obični ljudi iz Vukovara, Škabrnje, Nadina, Sukošana i stotinu drugih mjesta, ljudi koji su u jednom trenutku odlučili da neće pobjeći. Najmanje što im dugujemo jest da i mi ostanemo. Da ostanemo, da gradimo, da kritiziramo kad treba i da ne pristanemo na to da je sve uzalud.
Sutra navečer zapalit ću dvije svijeće. Jednu za Vukovar i Škabrnju, a drugu za tatu. Stajat će jedna do druge, kao i svake godine.






