Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest, danas je održao znanstveni kolokvij „Granice (ne)slobode: Zadarski krug 1966. – intelektualna opozicija u totalitarnom društvu“. Kolokvij je bio posvećen pokušaju osnivanja časopisa „Slobodan glas“ u Zadru 1966. godine te ulozi disidenata, među kojima je prednjačio Mihajlo Mihajlov.
Supredsjednici Organizacijskog odbora, Branko Kasalo i Stipe Kljaić, predstavili su ideju organizacije skupa. Željeli su, s jedne strane, obilježiti godišnjicu događaja iz 1966. godine, kada je skupina intelektualaca pokrenula ideju o stvaranju nezavisne tiskovine koja bi služila kao svojevrstan oporbeni glas unutar ustavnih normi socijalističke Jugoslavije, a s druge strane potaknuti širu raspravu o disidentstvu i disidentima kao specifičnoj pojavi, osobito zanimljivoj u odnosima između Istoka i Zapada.
Pročelnik Odjela za povijest, izv. prof. dr. sc. Mateo Bratanić, podsjetio je da je studij povijesti osnovan 1956. godine te da je deset godina nakon njegova osnutka dio profesora, očito po kazni, poslan u svojevrsno izgnanstvo iz ostatka države. Ti su disidenti u Zadru oformili svojevrsni gremij u kojem su pojedinci razmišljali svojom glavom i željeli stvoriti slobodan glas.
„Mihajlov je bio povjesničar književnosti, ali i filozof svjetskoga glasa, o kojem su pisale britanske novine i koje su gotovo svakodnevno pratile događanja u Zadru i cijeloj Jugoslaviji. Ovaj je skup prilika da razmišljamo o granicama slobode i neslobode jer postajemo svjesni da možda i danas treba širiti granice slobode. To možemo učiniti tako da se najprije oslobodimo vlastitih okova koji nas sputavaju, bez obzira na to što živimo u demokratskom društvu. Mislim da te granice uvijek treba proširivati i doći do savršenijeg oblika vlastite spoznaje i vlastitih mogućnosti“, istaknuo je Bratanić.
U izlaganju „Disidentske polemike Mihajla Mihajlova“ Kljaić je naveo da je Zadar u to vrijeme bio svojevrsna kažnjenička kolonija tadašnje inteligencije.
„To su bili intelektualci poput Mihajlova, koji su s aspekta režima i vladajuće ideologije bili nepoćudni i sumnjivi. Sličan je slučaj bio sa Skopljem i Sarajevom, sredinama koje su, u odnosu na Beograd i Zadar, bile svojevrsna periferija. Mihajlov je bio dijete ruskih emigranata koji su pobjegli nakon revolucije te je pripadao nekakvoj carističkoj tradiciji. Nije se bavio Marxom, nego Dostojevskim, što je već sa stajališta vladajuće ideologije bilo suspektno. Sam Dostojevski bio je čovjek koji je dao možda najrigorozniju kritiku socijalizma i revolucije. Mihajlov se upoznao s vodećim ruskim disidentima i vodio polemike sa Solženjicinom, iz kojih se vidi veliki rascjep unutar samoga disidentskog pokreta.“
Bio je popularan u inozemstvu jer svojim filozofskim promišljanjima nije zagovarao rušenje Jugoslavije te se uklapao u interese Zapada. Stoga je, uz Milovana Đilasa, bio jedan od disidenata koji su imali podršku Zapada, za razliku od drugih hrvatskih disidenata čije su ideje, prema zapadnim stajalištima, zapravo vodile rušenju Jugoslavije.
Tadašnji Filozofski fakultet prvi se odrekao Mihajla Mihajlova nakon prvog suđenja u Zadru. U Zadru su održana dva suđenja, jedno 1965., a drugo 1966. godine. Treće je suđenje održano u Beogradu, gdje je Mihajlov dobio najveću zatvorsku kaznu, četiri i pol godine zatvora. Posebno važna inkriminacija bila je povezana s rukopisom nastalim nakon njegova putovanja u Sovjetski Savez 1964. godine, u kojem je pisao kako su prve logore osnovali Sovjeti, a ne nacisti te da ni u genocidu Hitler nije imao primat.
Protiv Mihajlova podignuta je prijava u Zadru 4. ožujka 1965., na dan kada je Josip Broz Tito u novinama izjavio da onoga tko je to napisao odmah treba staviti pod istragu. Mihajlov je osuđen na devet mjeseci zatvora, a kazna je poslije preinačena u uvjetnu kaznu zatvora od pet mjeseci, rekao je dr. sc. Luka Knez. Ubrzo nakon donošenja presude Savjet Filozofskog fakulteta u Zadru odlučio je razriješiti Mihajlova dužnosti asistenta na fakultetu. Odluku su potpisali tadašnji dekan Žarko Muljačić i profesor Mate Sulić.
Pročelnik Odjela za filozofiju, izv. prof. dr. sc. Marko Vučetić, rekao je kako je Mihajlov kao pisac bio svjedok vremena i svjedok istine.
– Da bismo živjeli pod prizmom ili teretom režima, nije nam potreban stvarni režim u političkom smislu. U demokraciji, pa i u hinjenoj demokraciji, možete živjeti pod prizmom režima ako se prema nekoj stvarnosti odnosite tako da je ne propitujete ili je doživljavate kao svetinju. To ćete najlakše prepoznati po tome što želite da jedna istina, odnosno istina koju ste prihvatili, bude istina za sve. To je totalitarizam. Mihajlov je nakon sastanka s istražiteljima došao na predavanje. Htio je studentima izložiti neke istine, a tada je ustao agent i rekao mu: „Profesore, dođe vrijeme.“ Ta mi je rečenica najznačajnija za razumijevanje Mihajla Mihajlova jer je to trenutak u kojem se Mihajlov rodio kao biće slobode. Recite mi koji narod nema zabranjene teme i koji bi Mihajlo Mihajlov danas pisao o temama o kojima se ne smije govoriti, koje se ne smiju izgovoriti ni za katedrama u hrvatskom prostoru? Ljudi režimske svijesti te istine nikada neće izreći; uvijek će imati sputan pogled i sputan govor – rekao je Vučetić i dodao da je Mihajlov imao svoje pogreške, prije svega u pretjeranom povjerenju u demokraciju. Vjerovao je da će rastući nacionalizam postati tek neki oblik fašizma koji je zaboravio vlastite početke.
– U filozofskom smislu treba mu priznati neprestanu borbu protiv svih autoritarnih i totalitarnih režima jer ih je prepoznavao u dva oblika: kao aktivnu i pasivnu neslobodu. Pasivna nesloboda jest ona u kojoj prihvaćate diktat koji postoji u društvu. Netko će vam zabraniti udruživanje, zabranit će vam da s nekim popijete kavu, pokušat će vam zabraniti i da nešto kažete. S druge strane, postoji aktivna nesloboda. To su ljudi koji mašu zastavicama i sudjeluju u demonstriranju vlastite neslobode, veličaju režimsku svijest, kliču vlastitoj neslobodi. Takve je ljude, kada se pojavljuju pod vidom nacionalizma s fašističkim predznakom, Mihajlov nazivao „patriotskim kriminalcima“ – rekao je Vučetić.
Na kolokviju su obrađeni i primjeri drugih disidenata ili ljudi koji su režimu stvarali probleme, poput Nikole Čolaka, Borislava Pekića, Mirka Vidovića i drugih.
