U nazočnosti nekadašnjih učenika i djelatnika, kao i svih onih koji sad pohađaju tu školu, danas je u dvorištu Gimanzije Franje Petrića svečano obilježena 40. obljetnica škole.
Četrdeset godina nije samo broj, to su četiri desetljeća znanja, rada, odrastanja, prijateljstava, velikih ambicija i ostvarenih snova. To su generacije mladih ljudi koje su upravo tu napravile svoje prve korake prema budućnosti, rečeno je to na današnjoj svečanosti.
Uz glazbeni nastup školskog zbora te vrlo talentiranih solista, svečanost su pratili i brojni uzvanici. Sve ih je pozdravila ravnateljica Gimnazije Franje Petrića, Iva Rončević koja je tu dužnost preuzela prije dva mjeseca.
– Moja najdublja zahvala ide jednom od utemeljitelja i našem dugogodišnjem ravnatelju, pokojnom gospodinu Zdravku Ćurku. Bio je čovjek ispred svog vremena, vizionar, iznimno poštovan. Jedna savršena kombinacija snage i autoriteta, a u isto vrijeme i vedrog duha, duhovitosti i topline. Hvala mu što je postavio čvrste temelje MIOC-a, na kojima gradimo i stvaramo i danas, rekla je uvodno.
Također, zahvalila se i dugogodišnjoj ravnateljici Blanki Pedišić na svemu što je napravila za školu.
– Postavila je visoke standarde, osigurala da naša gimnazija postane jedna od najboljih ne samo u Zadru i Zadarskoj županiji, već i u cijeloj Hrvatskoj, a svojom toplinom i neposrednošću stvorila je jednu prepoznatljivu obiteljsku atmosferu, a kod učenika osjećaj pripadnosti koji ih prati uvijek, kazala je Rončević.
– Školu prije svega čine ljudi. Oni koji joj svojim radom, znanjem i posvećenošću svakodnevno daju smisao. Zato veliko i iskreno hvala svim bivšim i sadašnjim djelatnicima Gimnazije Franje Petrića. Naši umirovljeni profesori utkali su dio sebe u povijest MIOC-a. Dragi umirovljenici, vaša imena i prezimena s dubokim poštovanjem se izgovaraju kad god se radi o našoj školi. Hvala vam. Hvala našim sadašnjim profesoricama i profesorima koji neumorno, iz dana u dan, prenose znanje i bude radoznalost u našim učenicima. Vi ste najčvršći oslonac ove škole i na vama počiva svaki naš uspjeh. Ali jednako tako, veliko hvala našem stručnom timu, našoj administraciji, našem tehničkom osoblju bez čijeg tako dragocjenog rada ova škola ne bi mogla tako dobro funkcionirati. Svatko od vas dio je identiteta ove škole. Često se uz našu gimnaziju veže pridjev izvrsna. I ona to doista jest. No, ta se izvrsnost ne temelji samo na ocjenama, rezultatima na natjecanjima, gdje naši učenici zaista briljiraju. Ono što nas čini posebno ponosnima jest i njihovo humanitarno djelovanje, empatija, spremnost da pomognu i pokrenu promjene u zajednici. Škola ne samo da obrazuje, već i odgaja i oblikuje dobre i plemenite ljude, istaknula je ravnateljica.
Jedan od nekadašnjih učenika MIOC-a bio je i Robertino Dujela, današnji dožupan.
– Danas sam tu s posebnim osjećajem nekadašnjeg učenika upravo na ovoj istoj lokaciji, učenika baš te prve generacije MIOC-a koji smo imali privilegiju stvarati i otvarati jedno novo poglavlje obrazovanja u gradu Zadru. Na to smo posebno ponosni i na tome smo zahvalni u prvom redu vama, profesorima, koji ste razvijali i gradili ovu školu, koji ste nam osim onog uobičajenog znanja utkali i druge vrijednosti koje smo nosili kroz život. Osobito sam ponosan na trenutke koje smo proveli zajedno upravo ovdje na ovoj lokaciji i na trenutke koje i dalje dijelimo na godišnjacima kojim se nalazimo. Imali smo privilegiju biti dio ove gimnazije u u njenim najboljim trenucima. Imali smo privilegiju vrijednosti dalje nositi kroz život i imali smo privilegiju živjeti godine koje su slijedile nakon našeg obrazovanja u gimnaziji. Svi smo to imali osim našeg, u tom vremenu lidera i vođe, našeg Nade Rogića, hrvatskog branitelja koji je ostavio život braneći Republiku Hrvatsku u dalekoj Slavoniji. Njegov lik i djelo nikad ne smijemo i nećemo zaboraviti, rekao je Dujela u svom govori.
Svim djelatnicima i učenicima, kako bivšim tako i sadašnjim, ovu je obljetnicu čestitao i gradonačelnik Šime Erlić.
– Tu smo danas prije svega da se zahvalimo svima onima koji su izgradili ovu gimnaziju i njenu reputaciju u onom što ona danas jest. Da se prisjetimo svih ravnatelja, kao što je rekla sadašnja ravnateljica, svih dosadašnjih profesora, svih onih stručnih suradnika, svih stručnih službi koji su utkali sebe u ono što ova današnja gimnazija jest. I koji su omogućili da se stvaraju kvalitetni ljudi, jer to je ono čemu obrazovni sustav služi. Odavde su proizašli brojni inženjeri, FER-ovci, brojni IT-evci, brojni današnji stupovi društva: liječnici, profesori, saborski zastupnici, brojni stupovi našega društva današnjice i to je ono čemu treba služiti ova škola i svaka škola, a to je kreiranju boljeg i kvalitetnijeg društva, naglasio je.
O povijesti same škole i zgrade govorio je Valentino Radman, profesor likovne umjetnosti.
– Naime, ona je sagrađena na zemljištu koje je nekad bilo dio jedne puno veće parcele na onom dijelu uvale, odnosno, uvale Maestral. Moram se vratiti jedan korak dublje u povijest. Naime, 1901. godine Giovanni Smirich, koji je bio ugledni zadarski arheolog, konzervator, prvi ravnatelj Arheološkog muzeja i autor prve stalne zbirke Arheološkog muzeja koja je u ono vrijeme, krajem 19. stoljeća, otvorena u tada desakraliziranoj crkvi svetog Donata. Dakle, on kupuje veliko zemljište na ovom dijelu uvale Maestral, koja je u to vrijeme, kao i čitav ovaj dio Brodarice, bio potpuno neurbanizirano područje. Znači, on je imao nekakvu viziju da će se tu ipak nešto lijepo događati i kupio je više od 7.000 kvadrata, dakle parcelu na kojoj je sagradio Vilu Attiliju, u kojoj se sad nalazi Dom zdravlja. Znači, Vilu Attiliju, koju je nazvao po svojoj supruzi, talijanskoj grofici koju je jako volio, sa kojom je imao petero djece.
I na tom posjedu uredio je raskošni perivoj u engleskom stilu, dao ga dekorirati sa različitim romantičarskim elementima kao što su eksedra, ona polukružna kamena klupa, ribnjaci, zdenci, umjetna špilja i tako dalje. A nakon smrti svoje voljene supruge Attilije, zajedno sa još jednim svojim obiteljskim prijateljem, akademskim kiparom Franom Bersom, sagradio je i zadarsku sfingu 1918. godine. Ona tu kao nekakav, ‘ajmo reći, simbolični čuvar tog posjeda, tako je on nju zamislio.
I sad, nakon Drugog svjetskog rata, dakle, čitavo ovo područje doživljava radikalnu transformaciju, tako da se njegovo imanje rasparcelira i od nje se, dakle, od tog velikog imanja od 7.000 kvadratnih metara, se radi nekoliko manjih parcela. Na jednoj od tih parcela je 1956. godine sagrađena i ova zgrada, koja je u to vrijeme služila nečemu posve drugome. Naime, to je bio prostor tajnovitosti i nadzora jer je 1956. ona građena za sjedište tajne policije. I u toj funkciji je bila 30 godina. Bila je, znači, potpuno zatvorena za javnost, izolirana od društvenog života Zadra.
Da bi 1986. godine, odlukom tadašnjih gradskih vlasti, Skupštine općine Zadar, ona radikalno promijenila svoju funkciju i više nije bila obavijena velom tajni, nego su u nju uselili učenici i profesori novoformirane, tada se to zvalo, naravno, Matematičko-informatički obrazovni centar, koji je nastao, dakle, spajanjem informatičkih odjela Tehničko-školskog centra tadašnjeg i Gimnazije Jurja Barakovića. I 1992. zgrada mijenja i svoje nazive, iz MIOC-a u Gimnaziju Franje Petrića, ispričao je Radman.
U videu pogledajte što su nam rekli nekadašnji učenici i djelatnici Gimnazije Franje Petrića:
