Mate Mišo Kovač preminuo je oko 15.30, potvrdili su izvori bliski pjevaču. Prije smrti izrazio je želju da bude pokopan u Zagrebu.
Rodio se 16. srpnja 1941. u Šibeniku, za talijanske okupacije. Odrastao je u istoj ulici kao Vice Vukov i Arsen Dedić, s kojim je desetljećima poslije snimio duet „Mi smo lišće s iste grane”.
Pjevati je odlučio sa šesnaest godina, kad je čuo nastup šibenskog pjevača Ljube Lučeva. Izučio je za tapetara u srednjoj industrijskoj školi, a 1961. s Mirkom Vukšićem podijelio je prvo mjesto na natjecanju Prvi glas Šibenika. Za nagradu je odabrao singl Elvisa Presleyja, glazbenika koji će mu obilježiti karijeru.
Nakon vojnog roka u Beogradu preselio se u Zagreb. Na natjecanju u Karlovcu otpjevao je „I Can’t Stop Loving You” Raya Charlesa i privukao pozornost producenata. U jesen 1964. neslužbeno je prvi put nastupio u zagrebačkoj Gradskoj kavani i iste godine potpisao ugovor s Jugotonom. Prva ploča bila mu je prepjev te Charlesove pjesme.
U ljeto 1965. već je pjevao na Melodijama Jadrana. Slavu mu je 1969. donijela pjesma „Više se nećeš vratiti” mladog Đorđa Novkovića. Singl je prodan u gotovo 190.000 primjeraka i bio je druga najprodavanija Jugotonova ploča te godine. S pet ploča prodanih u više od 250.000 primjeraka Kovač je postao najprodavaniji pjevač izdavačke kuće. S Novkovićem je surađivao do skladateljeve smrti 2007.
Pobjedom na Splitskom festivalu 1971. s pjesmom „Proplakat će zora” postao je najpopularniji pjevač u Jugoslaviji. Iste je godine kod Zadra zamalo poginuo u prometnoj nesreći. Brkove, koji su mu postali zaštitni znak, pustio je da prekrije ožiljak iznad gornje usne.
Nakon oporavka, 1972. u njujorškom Madison Square Gardenu gledao je Presleyja. Izvedba pjesme „My Way” ostala mu je u sjećanju cijeli život, a godinama poslije u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem rekao je da se tada „pjesma spojila s nebom”.
Slijedila su dva desetljeća velikih uspjeha: „Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim”, „Ostala si uvijek ista”, „Ako me ostaviš”, „Sutra mi sude”, „Odavno više ne plačem zbog tebe”, „Ti si pjesma moje duše”. Pet puta proglašen je pjevačem godine, a 1989. i osobom godine u Jugoslaviji. Glumio je i u filmu „Poslijepodne jednog fazana” iz 1972., uz Radu Šerbedžiju.
Ženio se tri puta. Prva supruga bila mu je Ljubica Komadina, druga Anita Baturina, bivša Miss Jugoslavije, s kojom je dobio sina Edija i kćer Ivanu. S trećom suprugom Lidijom Pintarić ostao je do kraja života.
Godine 1992. šesnaestogodišnji Edi smrtno je stradao u Zagrebu pod nerazjašnjenim okolnostima. Kovač je potom na splitskom Poljudu održao koncert Noć svijeća pred 50.000 ljudi i najavio da više neće nastupati. U tom je desetljeću izgubio i majku i mlađeg brata. Nakon nekoliko godina borbe s depresijom, u siječnju 1999. pokušao si je oduzeti život, ali je preživio.
Na pozornicu se ipak vratio koncertom u zagrebačkom Domu sportova. Snimio je nove albume i duete s kćeri Ivanom, ponovno pobijedio na Splitskom festivalu, a iz tog razdoblja najpoznatija je pjesma „Dalmatino”. Porin za životno djelo dobio je 2012.
Uoči prvih višestranačkih izbora za Nedjeljnu Dalmaciju izjavio je da za njega više neće biti mjesta ako HDZ dođe na vlast. Poslije je nastupao za tu stranku i bio u prijateljskim odnosima s Franjom Tuđmanom. Svjedočio je na suđenju Ivi Sanaderu u predmetu Fimi Media, u kojem je tužiteljstvo tvrdilo da su mu nastupi u kampanji plaćeni iz crnih fondova HDZ-a, novcem koji je isplaćivao Mladen Barišić. Kovač je te nastupe objašnjavao time što je sin Edi od 1990. bio član stranke, javio je Index.
