Od glamura svjetskih stadiona do blata četvrte lige: Ivan Santini u iskrenom razgovoru o karijeri, pranju dresova i očevom savjetu koji mu je promijenio život

Nakon petnaest godina izbivanja iz Zadra, tijekom kojih je promijenio osam država, igrao na dva kontinenta i tresao mreže u nekim od najjačih europskih liga, Ivan Santini vratio se kući. Iako je karijeru gradio na stadionima u Kini, Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj, danas ga se može sresti na terenima četvrtog ranga natjecanja gdje u dresu matičnog HNK Zadar pokušava vratiti klub na nogometnu kartu Hrvatske.

U gostovanju u emisiji “Van kadra” na Arena Sportu, Santini je otvoreno progovorio o sudaru s dalmatinskom nogometnom realnošću, ali i o duboko intimnim lekcijama koje su ga pratile kroz profesionalni put.

Povratak na početak: “Sada sam pereš svoju robu”

Povratak u Zadar za Santinija nije bio samo sportski, već prvenstveno obiteljski potez. Nakon 15 godina selidbi, želja da mu djeca krenu u školu u rodnom gradu bila je presudna. No, igranje u četvrtoj ligi donijelo je izazove na koje moderan profesionalac često zaboravi.

“Mislili smo, iskreno, da će biti puno lakše. Ali zahtjevna je četvrta liga, tereni su teški, uvjeti su onakvi kakvi jesu. Vratio sam se na početak, gdje sam pereš svoju robu i nemaš baš uvjete za trening. Ali ekipa je odlična, klub ima dobar projekt i raduje me što sam dio toga”.

Iako je sa devet golova jedan od najboljih strijelaca, ističe kako mu je u ovoj fazi karijere osobna statistika potpuno nebitna. Primarni cilj mu je, kako kaže, pomoći klubu da se digne za barem jedan rang više dok ga zdravlje još služi.

Belgija kao drugi dom i gol za povijest Standarda

Kada se osvrne na inozemnu karijeru, Santini s posebnim sjajem u očima govori o Belgiji. Tamo je proveo četiri godine, tamo mu se rodilo prvo dijete, a tamo je i postigao svoj najdraži pogodak. Bilo je to u finalu Kupa, kada je u dresu Standard Liègea u posljednjim minutama zabio za pobjedu protiv Club Bruggea.

Osim golova, Belgija mu je podarila i neka od najčvršćih prijateljstava. Izdvojio je Srbina Nebojšu Pavlovića, kapetana u Kortrijku, koji mu je bio poput oca. “On nas je zvao na ručak par puta tjedno, okupljao nas je kao otac. Čak sam i svojoj najstarijoj kćeri dao ime po njegovoj kćeri, jer nas je ta mala djevojčica oduševila”. Od trenera je posebno istaknuo Heina Vanhaezebroucka, za kojeg kaže da ga je najviše naučio o nogometu.

Eksperiment s Đokovićevom prehranom i bijeg u McDonald’s

Santini je priznao da, unatoč vrhunskoj spremi, nikada nije bio rob stroge sportske prehrane, iako je jednom pokušao slijediti primjer Novaka Đokovića.

“Pročitao sam Đokovićevu knjigu o prehrani i pokušao jesti bez glutena. Čak sam i palačinke pravio bez glutena. Izdržao sam mjesec dana, ali nakon jednog teškog dana s dva treninga, morao sam otići u McDonald’s da dobijem kalorije. Odmah sam progledao i shvatio da mi ta prehrana ne paše”.

Danas priznaje da su mu slaba točka gumeni bomboni, koje troši u neograničenim količinama otkad se vratio u Zadar. Što se tiče egzotične hrane koju je susretao u Kini, kroz smijeh kaže da su mu nudili karamelizirane škorpione na štapiću, ali tu je ipak povukao crtu.

Savjet oca kao životni kompas

Jedan od najemotivnijih trenutaka intervjua bio je Santinijev osvrt na utjecaj oca i vjeru koja mu je pomogla prebroditi teške trenutke, uključujući i čekanje na poziv u reprezentaciju. Za Hrvatsku je upisao 15 nastupa, a debitirao je u SAD-u protiv Meksika.

“Uvijek pamtim savjet svog oca s početka karijere, kad se nije znalo hoću li uspjeti. Rekao mi je: ‘Sine, ti si za mene već uspio. Najveći uspjeh je biti dobar čovjek, a ovo sve drugo je nebitno’. To mi je potpuno maknulo pritisak. Znao sam da ću, ako ne uspijem u nogometu, naći neki drugi put koji je Bog predvidio za mene”.

Budućnost na klupi: Individualni rad s napadačima

Iako je još uvijek aktivan igrač, Santini aktivno razmišlja o onome što slijedi. Već je završio C trenersku licencu pri HNS-u, što mu omogućuje rad s djecom do 12 godina.

Njegova ambicija nije nužno užarena klupa glavnog trenera, već specijalizacija. “Trenutno mislim da najviše mogu pružiti kao individualni trener napadačima. U tome bih baš uživao, raditi cijeli dan bez onog velikog opterećenja koje nosi uloga glavnog trenera”.