Na frekventnom parkiralištu u neposrednoj blizini Autobusnog kolodvora i McDonald’sa u Zadru, jedan automobil tjednima stoji nepomičan. Dok se oko njega svakodnevno izmjenjuju stotine vozila putnika i posjetitelja, ovaj svijetli sedan postao je tihi svjedok prolaska vremena, ali i revnosti zadarskih kontrolora naplate parkiranja.
Prizor koji privlači poglede prolaznika nije sama marka automobila, već vjetrobransko staklo prekriveno jutarnjom vlagom i tragovima ustajalosti, ispod čijeg se brisača nalazi impresivna kolekcija dnevnih parkirnih karata. Papirići, uredno složeni jedan na drugi, sada već tvore debeli snop koji brisač jedva drži pritisnutim uz staklo.
Sudeći po stanju vozila, na kojem se kondenzacija zadržava bez tragova brisanja ili zagrijavanja motora, automobil nije pomaknut već duže vrijeme. Unatoč očiglednoj činjenici da se vozilo ne koristi, procedura naplate parkiranja teče neometano. Djelatnici koncesionara svakodnevno obavljaju svoj obilazak i, evidentirajući vozilo koje nema plaćenu kartu, ispisuju novu uplatnicu i dodaju je na već postojeću hrpu.
Nije poznato tko je vlasnik vozila niti koji je razlog ovako dugotrajnog ostavljanja automobila na naplatnom mjestu u drugoj zoni. Prolaznici koji svakodnevno gravitiraju prema Kolodvoru nagađaju o raznim scenarijima, od vlasnika koji je otputovao autobusom i neplanirano produžio boravak, do mogućeg kvara ili zaborava. U međuvremenu, iznos koji će vlasnika dočekati kada se napokon pojavi, sa svakim novim svitanjem raste za cijenu jedne dnevne parkirne karte.
Dok se situacija ne riješi, automobil ostaje na istom mjestu, skupljajući vlagu, prašinu i nove “čestitke” pod brisačem, služeći kao bizaran podsjetnik na neumoljivost birokratskog sustava naplate, čak i kada je objekt naplate očigledno napušten.
