Iako je Bruxelles 1. siječnja 2025. službeno označio kao datum kada dentalni amalgam odlazi u povijest, pacijenti u hrvatskim ordinacijama i dalje se susreću s poznatim “crnim plombama”.
Dok većina članica Europske unije prelazi na bezmetalne materijale, Hrvatska je, uz Češku i Sloveniju, iskoristila regulatornu mogućnost odgode te će se sporni materijali u našem zdravstvenom sustavu koristiti sve do 30. lipnja 2026. godine.
Razlog ove “poštede” nije medicinske, već isključivo financijske prirode, a teret prilagodbe mogao bi pasti na proračun HZZO-a težak više od deset milijuna eura.
Uredba Europskog parlamenta o zabrani amalgama donesena je primarno zbog ekoloških razloga i zaštite javnog zdravlja. Amalgam se sastoji od 50 posto žive, teškog metala koji je izrazito toksičan za okoliš.
Istraživanja su pokazala da živa iz dentalnih ordinacija, ukoliko nije pravilno zbrinuta separatorima, završava u otpadnim vodama, a problematično je i isparavanje žive prilikom kremiranja pokojnika.
Ipak, Hrvatska nije mogla preko noći ukinuti ovaj materijal jer bi to izazvalo kaos u sustavu osnovnog zdravstvenog osiguranja.
Trenutni model ugovaranja dentalne zaštite preko HZZO-a predviđa besplatne bijele (kompozitne) ispune isključivo za prednje zube, odnosno estetsku zonu. Za stražnje zube, koji trpe najveće žvačno opterećenje, “zlatni standard” pokriven osiguranjem i dalje je amalgam. Njegovim ukidanjem nastaje financijska rupa.
Kompozitni materijali su skuplji, a postupak njihove izrade traje duže, što znači da bi bez intervencije države pacijenti morali iz vlastitog džepa plaćati razliku za sanaciju svakog karijesa na kutnjacima.
Ministarstvo zdravstva procijenilo je da će potpuna implementacija zabrane koštati hrvatski zdravstveni sustav između 10 i 12 milijuna eura godišnje, novac koji se mora osigurati u proračunu do ljeta 2026. kako bi se izbjegao udar na standard građana.
Osim financijskog i ekološkog aspekta, u javnosti se često vodi debata o kvaliteti samih materijala. Dok pacijenti često percipiraju stare plombe kao “neuništive”, moderna stomatologija ukazuje na skrivene rizike takvih materijala u usporedbi s novim tehnologijama.
Amalgam je materijal koji se za zub ne veže kemijski, već isključivo mehanički. To u praksi znači da stomatolog, kako bi postavio amalgamski ispun, mora izbrusiti ne samo karijes, već i dio zdravog zubnog tkiva kako bi stvorio oblik “lastinog repa” koji će fizički držati plombu na mjestu.
Iako je amalgam izuzetno otporan na trošenje i vlagu – zbog čega neke plombe traju i preko 20 godina – on ima svojstvo termičke ekspanzije. Pri konzumaciji vruće i hladne hrane metal se širi i skuplja drugačije od zuba, što s godinama dovodi do stvaranja mikropukotina u stijenkama zuba. Čest je klinički nalaz da zub s velikom amalgamskom plombom napukne ili se odlomi dio stijenke, iako sama plomba ostane čitava.
S druge strane, kompozitni materijali (bijele plombe) koriste adhezivnu tehnologiju. Oni se kemijski lijepe na zubnu strukturu, što omogućuje minimalno invazivan pristup – brusi se isključivo bolesni dio zuba. Današnji nanohibridni kompoziti svojim su fizičkim svojstvima, poput tvrdoće i otpornosti na abraziju, gotovo izjednačeni s amalgamom.
Ipak, oni su tehnički zahtjevniji za izradu. Zahtijevaju apsolutnu suhoću radnog polja jer i najmanja kontaminacija slinom kompromitira vezu plombe i zuba, što može dovesti do ispadanja ispuna ili nastanka sekundarnog karijesa.
Europska unija je jasna: od 1. srpnja 2026. zabranjuje se ne samo upotreba, već i proizvodnja te izvoz amalgama. Hrvatski zdravstveni sustav sada ima manje od godinu i pol dana da prilagodi cjenike i osigura sredstva kako “bijeli zubi” ne bi postali luksuz dostupan samo onima koji ga mogu platiti.
