Povodom sutrašnje projekcije filma “260 dana”, koja će se održati na Višnjiku s početkom u 20 sati, razgovarali smo s redateljem tog djela, Jakovom Sedlarom.
Ovaj je poznati hrvatski filmski i kazališni redatelj u Zadar stigao kako bi ukazao na važnost ovog djela koje je rađeno prema istinitoj priči o sudbini obitelji Marijana Gubine u Domovinskom ratu.
Upravo stoga što je film rađen prema autobiografskom romanu Marijana Gubine, nije bilo jednostavno takvu priču prenijeti na filmsko platno.
– Znate što, svaki film je jedna velika avantura. Branko Lustig znao je kazati da snimanje filma ide uvijek dan po dan. I svaki dan vi skačete u rijeku i morate otplivati na drugu stanu obale, znate. Tako i s filmom. Svaka priča je zahtjevna, međutim, ovo je bila nešto zahtjevnija, mnogo zahtjevnija, ponajprije zbog teme. Jednostavno, ovo je tema koja je vrlo kompleksna, vrlo komplicirana. Morali smo paziti na niz detalja da se ne bi išlo u eksplicitnost tih strahota koja je prošla obitelj Gubina, a opet da ostane sve autentično. To je bilo jedna razina, a druga razina je bilo da smo morali naći glumce koji će to odigrati. Znate, zbog toga smo išli na ova velika imena i ova imena za koja se ne zna toliko, ali koji su fantastični glumci, jer u Engleskoj praktički vi nemate profesionalca koji nije dobar glumac. Tako da Bog je pomogao jako u mnogih detaljima i zato smo tu, rekao nam je redatelj.
Kako u ovom filmu glume poznati glumci, kao što su Tim Roth i Armand Assante, kao i niz drugih, pitali smo Sedlara kako ih je uspio pridobiti da bi ga snimili.
– Uvijek je mnogo jednostavnije kad ljude poznajete. Ja i Armanda Assantea i Tima Rotha, i ove još neke druge glumce koji su igrali, poznajem dugi niz godina. I onda je čim ne morate ići preko agenta i preko advokata, lakše. Jer ako idete preko agenta i advokata, najprije oni čitaju, pa oni sugeriraju glumcu da je to dobro za njih ili nije, pa onda su njihovi razgovori, onda tega dolazim ja na red. Oni su vjerovali meni i mom sinu, jer ih poznajemo dosta dugo vremena. I jednostavno, kad su pročitali scenarij, pogotovo nakon čitanja scenarija su mi rekli da će doći. Bio je problem taj da smo mi snimali film nakon onoga velikog glumačkog štrajka koja je trajao skoro godinu dana i više. Tako da su ljudi morali odrađivati svoje poslove, to su sve glumci koji su vrlo zauzeti, ali kada je bilo u pitanju i naša molba i dobar scenarij i cijela ta situacija i zapravo poruka filma. Imamo previše mraka oko nas. Ovdje Marijan Gubina koji je stradao sa svojom obitelji na užasan način, po svim kriterijima nekog ljudskog trajanja na ovom svijetu ima pravo na osvetu, na mržnju. Međutim toga u ovom filmu nema, jer kraj filma je takav da Marijan Gubina kaže da on s mržnjom ne bi mogao nastaviti živjeti, on bi se ubio i ja mu to vjerujem i zato je to. Ja mislim da je to vrlo, vrlo bilo bitno i ovim glumcima, a i publici koja pogledala film, da ga voli i zbog toga što jednostavno ne poziva na osvetu nego poziva na neku ljudskost, na različitost, jer mi nismo to. Mi nismo takvi ljudi, mi znamo što je bilo, dobro je da znamo što je bilo, mi moramo znati s kim živimo, tko je oko nas, sve mi to moramo znati, ali ja mislim da nije potrebno nužno da se čovjek osvećuje jer, znači ako se spirala osvete ne zaustavi, onda to nema kraja.
Koliko je zapravo važno u današnje vrijeme, 30 godina nakon Domovinskog rata, pričati ovakve priče?
– Ja mislim da je jako važno pričati ovakve priče, zato što oni nisu ispričane. To je, po meni, apsolutna pogreška hrvatskog Ministarstva kulture, HAVC-a, svih koji jednostavno o tome ne vode nikakvu brigu. I mi zato obavljamo posao. Ovo je privatna inicijativa, gospodin Aleksandar Hrkač je investirao kompletan novac za ovaj film. Mi nismo od države dobili ništa, što je sramotno, ali dobro, to je njihov stav, takav je. Ja mislim da je važno priču pričati zbog toga da se priče ne zaborave, da mi znamo što se događalo. Pa Škoti, nakon ne znam koliko stotina godina, pričaju priču s Hrabrim srcem, koji je napravio više za škotski ponos nego sva propaganda koja je rađena. Koliko je rađeno filmova u bivšim sistemima? Mislim, to je nešto što mora živjeti s narodom, ljudi moraju znati što se događalo, ništa drugo, moramo znati. Ne postoji nikakav normalan razlog da država ne pomaže ovu vrstu projekata. Nekad će oni uspjeti više, nekad manje, ali moraju se raditi, jer mi jednostavno nemamo pravo na zaborav, inače sve te žrtve su besmislene. Zašto je toliko ljudi poginulo u ratu, zašto je toliki broj stradao na najnevjerojatnije načine? Toliko toga je uništeno, životi, sudbine. Najugroženiji dio hrvatskog društva danas nisu manjine, u kojem je se toliko govori, nego najugroženiji dio društva su branitelji. Prosjek života branitelja je oko 53 godine. Prema tome, puno toga je iskrivljeno i, gledajte, mi ne možemo ispraviti sve. Mi pričamo priču. Moj posao je pričanje priča, a sad tko će što iz toga uzeti, to je sad druga stvar. Ali da li je priče važno pričati? Apsolutno da!
Cijeli razgovor s redateljem Sedlarom pogledajte u videu:
