U posljednjih desetak godina iz Hrvatske je iselilo 1214 liječnika, a na to ih je naviše natjeralo loše upravljanje i organizacija sustava zdravstva, pokazalo je istraživanje hrvatskih sociologa objavljeno u časopisu Migracijske i etničke teme.
Sociolozi Ljiljana Pintarić s Filozofskog fakulteta u Osijeku i Drago Župarić-Iljić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu proveli su istraživanje intervjuima s 18 liječnika koji su već iselili iz Hrvatske, kako bi stekli relativno dublje uvide u ključne motive za njihovo iseljavanje iz Hrvatske, kaže se.
Dodaju da je to jedno od prvih obuhvatnijih istraživanja koje je pomoću kvalitativne metodologije nastojalo analizirati i razumjeti motive odlaska i premostiti jaz u postojećim istraživanjima.
Iseljavanje liječnika iz Hrvatske oblikuju brojni međupovezani čimbenici i ono je potaknuto nizom organizacijskih problema javnog zdravstvenog sustava, ponajprije teškim uvjetima rada, te visokom razinom percepcije korupcije, kako u javnom zdravstvenom sustavu, tako i u cijeloj državi.
Prvo loša organizacija, drugo aspiracije liječnika
Loše upravljanje i organizacija sustava nametnulo se kao primarni razlog odlaska, čak prije profesionalnih aspiracija liječnika, koji su drugi motiv odlaska.
Širi društveni i politički kontekst samo je opći okvir u kojem se događaju različite negativne institucionalne prakse, poput klijentelizma i korupcije, koje ulaze u jednadžbu sveopćeg nezadovoljstva sugovornika radnim okruženjem i radnim uvjetima, kaže se.
Veliki dio iseljenih liječnika i liječnica govorio je istraživačima o lošim međuljudskim odnosima kao jednom od najvažnijih razloga za iseljenje, a ta je tema u njihovim iskazima često povezana i s pretjeranom politizacijom struke, te formiranjem suprotstavljenih grupacija, tzv naših i njihovih.
U kontekstu međuljudskih odnosa spominjali su pojavu mobbinga, u većini slučajeva u odnosima nadređenih prema podređenima, ali ponekad i među kolegama na istoj hijerarhijskoj razini.
Pojavljuju se dvije vrste mobbinga, pojedinačni slučajevi iskorištavanja pozicije moći, koji je na neki način ugrađen u sustav, osobito prema mlađim liječnicima, napose specijalistima. Također, primjetan je poseban tip sustavnog mobbinga u vidu rodno diskriminativnoga zlostavljačkog ponašanja i korištenja pozicija moći za uznemirujuće prakse nadređenih spram podređenih radnika i radnica, kaže se.
Neizbježna je i tema nepotizma budući da pogodovanje pojedinim kolegama (“našima”) nauštrb drugih, odnosno, izostanak meritokratskih principa, obilježava odnose u radnim kolektivima u kojima postoje podjele na “naše” i “njihove”.
Na taj se aspekt naslanja i pojava visokog stupnja kompetitivnosti kod napredovanja u karijeri, naročito u kliničkim bolnicama u kojima postoji i aspekt bavljenja znanošću i nastavom na fakultetima.
Potrebne izmjene politike koje će pomoći u zadržavanju liječnika
Sveukupna slika upućuje na organizacijsku klimu koja tolerira, pa i potiče, a najviše prešućuje probleme u funkcioniranju, ne adresira ih, niti se njima bavi, te ne postoje adekvatni mehanizmi sankcioniranja neprihvatljivih ponašanja.
Autori ističu kako je važno preko mjera javnih zdravstvenih i obrazovnih politika pokušati ublažiti posljedice slabljenja profesionalnih institucija i cijeloga zdravstvenog sustava. Nedvojbeno je da Hrvatska iseljavanjem liječnika gubi vrijedne resurse, materijalne i ljudske, koji su bili uloženi u njihovo obrazovanje i u usavršavanje.
Od 2013. do 2024. iz Hrvatske je odselilo 1214 liječnika čija je prosječna dob 36 godine, s prosječno osam godina radnog iskustva, među kojima je 57 posto liječnica. Najviše ih je otišlo 2023., njih 158.
Suočavamo se s problemom održivosti zdravstvenog sustava i mogućnosti da nastavi osiguravati primjerenu zdravstvenu skrb i liječenje. Bez ulaganja u obrazovanje i usavršavanje, a potom i zadržavanje liječničkog kadra, izlažemo se riziku potencijalnog urušavanja standarda usluga liječenja zbog nedostatka stručnjaka, zaključuju sociolozi Ljiljana Pintarić i Drago Župarić-Iljić.
