Znanstvenici su dosad kronološku dob, odnosno broj godina od nastanka organizma, smatrali glavnim pokazateljem starosti organa. Novo istraživanje, koje je vodio molekularni biolog Jesse Poganik s Harvard Medical School, sugerira da je biološka dob srca mnogo fleksibilnija nego što se mislilo. Rezultati su objavljeni kao preprint na platformi bioRxiv i još nisu prošli recenziju drugih znanstvenika.
Biološka dob odražava molekularne i fiziološke promjene povezane sa starenjem i ne napreduje jednakom brzinom kod svih organizama. Jedan od načina njezine procjene su takozvani epigenetski satovi, koji analiziraju obrasce kemijskih oznaka poput metilnih skupina vezanih uz DNK.
Eksperimenti na miševima
Istraživači su najprije presađivali srca između miševa različite dobi – stara srca mladim životinjama i mlada srca starijima. Nakon četiri do šest mjeseci analizirali su metilaciju DNK u presađenim i izvornim srcima, jetri i krvi.
Starija srca presađena mladim miševima pokazala su znakove pomlađivanja, dok su mlađa srca u starijim miševima pokazala ubrzano biološko starenje. Učinak se uglavnom nije prenosio u suprotnom smjeru – biološka dob izvornih srca, jetre i krvi primatelja uglavnom nije ovisila o tome je li presađeno srce došlo od mlađe ili starije životinje.
Potvrda kod ljudi
Istraživači su zatim analizirali sačuvano tkivo srca 11 osoba koje su prošle transplantaciju. Uzorci su prikupljeni biopsijama tijekom kontrolnih pregleda, a razlika između dobi primatelja i donora kretala se od 24 godine u jednom smjeru do čak 50 godina u drugom.
Analiza metilacije DNK pokazala je sličan obrazac kao kod miševa: biološka dob presađenih srca bila je snažnije povezana s dobi primatelja nego s dobi donora. Starije srce u mlađem tijelu pokazivalo je znakove biološkog pomlađivanja, dok je mlađe srce u starijem tijelu izgledalo biološki starije nego što bi se očekivalo prema njegovoj kronološkoj dobi.
Budući da je uzorak od 11 pacijenata malen, istraživači su potražili dodatne dokaze u podacima o stotinama primatelja transplantiranih srca, prikupljenima godinu dana nakon zahvata. Pronašli su povezanost između dobi primatelja i nekoliko obilježja strukture i funkcije presađenog srca. Najizraženija je bila kod tjelesne sposobnosti – funkcionalni kapacitet i maksimalna potrošnja kisika smanjivali su se s većom dobi primatelja, neovisno o dobi doniranog srca.
Što to znači za transplantacije
Rezultati bi mogli utjecati na odabir doniranih organa. Iako ne postoji službena gornja dobna granica za donore srca, mlađi organi uglavnom se preferiraju. Istraživači navode da se preporučuju donori mlađi od 45 godina te da malo transplantacijskih programa rutinski prihvaća srca donora starijih od 50 godina.
Ako starije srce nakon transplantacije doista može izgubiti dio bioloških obilježja starenja, sama kronološka dob donora možda ne bi trebala biti jedini pokazatelj potencijala organa, što bi u budućnosti moglo proširiti ograničeni broj srca dostupnih za transplantaciju.
Istraživanje ipak ne pokazuje znači li biološko pomlađivanje i bolje dugoročne ishode za pacijente. Nije poznato ni koliko brzo se promjena događa kod ljudi, koliko dugo traje ni događaju li se slične promjene kod drugih presađenih organa.
Nije jasno ni kako tijelo primatelja utječe na presađeno srce. Analiza aktivnosti gena kod miševa ponudila je mogući trag – posebno su izražene bile promjene povezane s mitohondrijskim i metaboličkim procesima, koji bi mogli sudjelovati u prijenosu obilježja starenja između organa i njegova novog tijela.
Istraživači naglašavaju da je potrebno još mnogo istraživanja prije nego što bi se ovi rezultati mogli primijeniti u kliničkoj praksi, piše tportal.hr.
