Dramatična ispovijest našeg sugrađanina: “Godinama me gušio nevidljivi strah, a od psihijatra sam bježao zbog srama. Jedna odluka sve je promijenila”

Gubitak bliske osobe, krupni preokreti na poslu i trajni podražaji iz radne okoline u jednom su se trenutku stopili u tihi, ali sveprisutni unutarnji pritisak.

Za našeg sugrađanina, koji je odlučio progovoriti pod uvjetom anonimnosti kako bi pomogao drugima, borba s anksioznošću nije započela iznenadnim dramatičnim slomom, već postupnim narušavanjem bazičnih bioloških funkcija – ponajprije sna.

– Kod mene je sve krenulo s teškom nesanicom. Dan bih još nekako odradio na mišiće, ali čim bi pala noć i prostorija utihnula, mozak bi prešao u stanje visoke pripravnosti. Iz čistog mira krenuli bi napadaji. Osjetio bih nenadani, paralizirajući strah i neopisivu unutarnju potrebu da pobjegnem s mjesta na kojem se nalazim. Automobil je ubrzo postao moja jedina sigurna zona. Usred noći bih sjeo za upravljač i samo vozio, bez ikakvog cilja, jer je kretanje bilo jedini način da smirim tijelo. Jednom sam shvatio da sam iz Zadra stigao sve do Trogira samo da bih pobjegao od tog osjećaja u glavi.

Prije nego što bi pobjegao u auto, panika bi se manifestirala kroz iznimno silovite tjelesne reakcije.

– Iz potpunog mira ulovio bi me strah. Oblio bi me hladan znoj, dobio bih nagle probavne smetnje i hitan proljev, a potom bi krenula osjetna, po život opasna tjeskoba – počeo bih se gušiti, uvjeren da ne mogu uvući zrak u pluća.

Znanstvena pozadina: Što se zapravo događa u tijelu tijekom panike?

Ono što je naš sugrađanin proživljavao u medicini se definira kao akutni poremećaj anksioznosti s napadajima panike. Anksioznost nije obična zabrinutost ili prolazni stres. To je kompleksno stanje visoke podražljivosti živčanog sustava pri kojem amigdala – primitivni dio mozga zadužen za prepoznavanje opasnosti – šalje pogrešne signale tijelu.

Tijekom napadaja panike, mozak aktivira prastari preživljivački mehanizam “borba ili bijeg” (fight-or-flight). Nadbubrežna žlijezda luči ekstremne količine adrenalina i kortizola, krvne žile se sužavaju, probavni sustav se naglo prazni jer tijelo preusmjerava svu energiju u mišiće za bijeg, a rad srca i disanje ubrzavaju kako bi mišići dobili kisik. Zbog hiperventilacije (prebrzog disanja) dolazi do pada razine ugljikovog dioksida u krvi, što stvara varljiv, ali vrlo stvaran osjećaj trnjenja udova, vrtoglavice i nedostatka zraka.

– Moja je psihijatrica kasnije objasnila kako je moj mozak jednostavno počeo zamjenjivati signale. Na primjer, ljetnu vrućinu, znojenje i ubrzano kucanje srca – što je na visokoj temperaturi sasvim prirodno – moj bi mozak umjesto ‘vruće mi je’ automatski iščitavao kao ‘opasnost, napadaj, bježi’. Cijeli se sustav zaključao u pogrešnom krugu.

Zid nerazumijevanja okoline i mitovi o “zombijima”

Uz teške fizikalne simptome, dodatni teret stvarale su reakcije okoline.

– Prijatelji i kolege jednostavno nisu razumjeli što se događa. Radna okolina i društvo funkcioniraju po principu ‘ono što ne vidimo, ne postoji’. Mnogi su mi govorili da mi nije ništa, da sve to umišljam, da se trebam više fizički umoriti pa ću zaspati ili da nađem neku zanimaciju. Ali kad vam je amigdala u stanju potpunog alarma, nikakve logičke poruke niti fizički umor ne pomažu.

Od traženja stručne pomoći dugo ga je odvraćala stigma i strah od psihijatrije, ali i medijske predrasude.

– Na filmovima i u serijama ljude koji piju psihofarmake uvijek prikazuju kao hodajuće zombije, usporene osobe bez emocija i izraza lica. Bojao sam se da ću uzimanjem lijekova izgubiti sebe, svoju osobnost i ono što jesam. Preokret se dogodio tek kada mi se povjerila bliska prijateljica. Otvoreno mi je ispričala kako se bori s noćnim napadajima i kako joj je psihijatrijska terapija vratila funkcionalnost. Vidio sam je nakon par tjedana – bila je druga osoba, vedra, spremna za rad i svakodnevicu. Tada sam prelomio.

Preokret: Kako funkcionira terapija i povratak u ravnotežu

Prvi odlazak psihijatrici razbio je sve predrasude. Dobio je terapiju prilagođenu njegovom stanju. U modernoj psihijatriji za ovakva stanja najčešće se koriste lijekovi iz skupine SSRI (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina). Ti lijekovi ne djeluju kao klasični sedativi koji trenutno uspavljuju, već postupno, kroz nekoliko tjedana, vraćaju kemijsku ravnotežu neurotransmitera u mozgu, smanjujući preosjetljivost amigdale.

– Početna doza bila je pola tablete prvih tjedan do dva, a zatim sam prešao na cijelu dozu. Doktorica me upozorila da bi se simptomi u prvih par dana mogli blago pojačati dok se tijelo ne prilagodi, no kod mene se to nije dogodilo. Možda je djelovala i autosugestija, ali ja sam već nakon tjedan dana počeo normalno spavati.

Rezultat nije bio gubitak osobnosti, već njezin povratak.

– Nisam izgubio sebe, nego sam se konačno pronašao. Vratila mi se volja za radom, za ljudima, za izlascima i kavama. Nije više bilo noćnih vožnji ni nekontroliranog plakanja. Vratio mi se san, a to je bilo ključno.

Danas na lijekove i psihijatriju gleda potpuno racionalno:

– Ne znam vode li se u mom mozgu i dalje oluje koje tableta uspješno drži pod nadzorom, ali sretan sam što više nisam u tom tornadu. Detaljno sam istražio lijek koji pijem i u razgovoru s doktoricom doznao da je formuliran tako da ne stvara ovisnost niti oštećuje druge organe te se po potrebi može sigurno uzimati dugoročno. Zanimljivo je kako bez problema popijemo analgetik kad nas boli zub ili uzmemo lijek za žgaravicu, a kada problem nastane u mozgu – od kojeg sve u tijelu počinje i završava – javlja se otpor.

Za kraj, naš sugrađanin nudi slikovitu usporedbu koja ponajbolje opisuje olakšanje koje je doživio:

– Zamislite da se godinama borite s gnijezdom stršljena koji vas svaki dan ubadaju i bole. I onda dođe netko s učinkovitim sprejem kojim samo povremeno posprejate tamo negdje – i stršljena više nema. Nikad. Ako večeras netko u strahu sjedi u autu, kruži po stanu ili se guši u noćnoj panici, želim da zna da nije lud i da ne mora živjeti u patnji. Pomoć postoji i treba je potražiti, zaključuje u razgovoru za naš portal.