Anita Peran, 28-godišnja daljinska plivačica i članica zadarskog Kluba daljinskog plivanja Sidro, postigla je povijesni rezultat na izrazito teškom ultramaratonu Swim GP u Portugalu osvojiši brončanu medalju!
Svi koji se bave daljinskim plivanjem ovu utrku prepoznaju kao izuzetno tešku jer se pliva i u rijeci i u oceanu, a Anita ju je otplivala u puno manjem vremenu od predviđenog.
- Najvažnije vijesti svakog radnog jutra
- Vremenska prognoza i ključne teme dana
- Bez spama, odjava u jednom kliku
- Sve objave portala 023.hr
- Brze obavijesti o breaking news
- Izravno u Messenger inbox
Simpatična natporučnica Hrvatskog ratnog zrakoplovstva cijeli život se bavi plivanjem, a aktivno kroz treninge i natjecanja posljednje četiri godine.
– Utrka Swim Grand Prix Portugal je bilo jedna od najzahtjevnijih trka daljinskog plivanja u svijetu. Ona je uključivala dionice od 9 km rijeke i 11 km oceana. Mogu reći da sam poprilično oduševljena što sam i uopće završila, a kamo li postigla dobar rezultat, rekla nam je Anita nakon povratka iz Portugala.
Koliko je njezin uspjeg velik govori i podatak da je možda i prva Hrvatica koja je uopće sudjelovala u utrci.
– Pripreme su bile dosta dugotrajne. Treninge sam sama sastavljala i odrađivala, naravno, uz podrobno informiranje i istraživanje te uz potporu svojih kolega iz KDP Sidro. Treninzi su također bili jedna velika žrtva jer sami posao kojeg obavljam i to, bilo je dosta zahtjevno.
Obzirom na zahtjevnost utrke u Portugalu, vjerujemo da je bila veliki izazov.
– Iskreno, došla sam možda dan prije utrke u noć, nisam uopće spavala. Bila sam oduševljena, nisam imalo uopće tremu prije trke. U smislu, nisam uopće bila svjesna sve do tog trenutka kad sam stala pored zastave Hrvatske i pred brifingom 5 minuta prije same trke. Tad mi je suza potekla, realnost…, sve mi je doprlo do mozga i jednostavno nisam mogla. Bila je trema velika, ali bila je više trema kako će mi odijelo stajati, kako će reagirati na tu hladnoću, jer je to natjecanje pod temperaturom dosta hladnom, 17,5 stupnjeva, ali čim sam skočila u rijeku, to bilo to. To je jednostavno, plivački mode “on”, i to je to! Limit je bio 8 sati, ali ja sam je otplivala za 5 sati i 11 minuta.
Što prolazi kroz glavu u takvo dugim utrkama?
– Rekla bih da prolazi dosta stvari, s obzirom da se plivala 5 sati, ali ta trka je bila dosta specifična jer mi je prošla jako brzo jer tu je bilo jednostavno “survival mode”, taj plivački “mode” gdje nije bilo vremena razmišljati o privatnih stvarima, bilo je – kako ću do iduće bove, kako ću se suočiti s onim valovima, s onim strujima koje su dosta bila promjenjive i svaka sekunda je bila drugčija. Jednostavno, u ovoj trci je bilo sve drugčije, svaka sekunda drugčija, dosta nepredvidivo nešto. Jednostavno sam o tome razmišljala – što dalje, kako dalje.
– Tijekom ove utrke najveća podrška, naravno, uz familiju, je bila moja kolegica iz kluba, trenerica našeg kluba Marijana Ikić, zvana Maša, koja je konstantno mislila na mene, molila za mene i jednostavno hvala joj puno na tome i to će mi ostati zauvijek u sjećanju.
Dakako, veliki ponos je i među obiteljima i prijateljima.
– Prijatelji i obitelj, pogotovo obitelj, oni su ponosni na mene. Naravno, tu je uvijek majka koja strepi za svojim djetetom, uvijek mi kaže “Ćeri moja, čuvaj zdravlje, ostavi se ti ludosti”, ali na kraju dana pokaže turistima moje medalje i ponosna je.
Iako se plivanjem bavi cijeli život, s treninzima i natjecanjima počela je prije četiri godine.
– Bavim se cijeli život plivanjem, ali kao dijete. Nisam nikad, sve do prije četiri godine dok nisam došla u Zadar, se natjecala. To je bilo skroz spontano, jedva sam čekala priliku da treniram. Prije četiri godne sam se počela natjecati i svake godine sam si davala neki veći cilj, bilo to u kilometraži ili po zahtjevnosti trke. I evo me, odradila sam tih 20 i to nije kraj!, poručila je ova plivačica.
Stoga nas je zanimalo – što je sljedeće?
– Pa ima dosta jačih trka, možda i većih u kilometraži, ali nikad ne volim govoriti o svojim planovima, jer tek kad ih otplivam, volim se pohvaliti. I “nikad ne reci nikad” uvijek, neću stati na ovome, sigurno.
Sudjelovala je u Cro Cup utrci, na dalmatinskim natjecanjima, kao i na županijskim.
– Volim velike daljine. Pogotovo sam ponosna na trku prošle godine, na Državno prvenstvo 10 km, gdje sam osvojila drugo mjesto. I od tad mi se stvorio apetit za ovih 20 km jer sam vidjela da mogu još. I, evo, stvarno mogu još. I sada na ovih 20 sam vidjela da mogu još! Tako da nema granice, ha ha ha.
Obzirom da je vojnikinja, ali i daljinska plivačica, fizička sprema je u oba slučaja vrlo važna.
– Pa naravno, fizička spremna tu je dosta bitna, tu su, naravno, dosta dugotrajni treninzi, po 2-3 sata u moru, ako ne i više, ovisno o trci za koji se spreman. Uz samo plivanja, tu je važna i teretana, sama snaga, o prehrani da i ne govorin, onda o prehrani tijekom trke. A i ono možda važnije, po meni, je ona mentalna izdržljivost koju svaki sportaš mora imati, pogotovo u danjinskom plivanju jer to zahtijeva dosta čvrstu i smirenu glavu koja, naravno, lako se primijeni i u životu. Tako da i ova mentalna izdržljivost mi je dosta pomogla i u poslu. Sad ne znam, ili mi je plivanje dalo temelje za vojsku ili obrnuto.
Anitin povijesni uspjeh u Portugalu potvrda je da se uz jasne ciljeve, odricanje i čvrstu glavu mogu ispisati nove stranice hrvatskog daljinskog plivanja. Radujemo se njezinim daljnjim uspjesima!
