Apsurd na jadranskoj obali: Zašto je večera u Zadru skuplja nego u Rimu i Barceloni?

Svakoga ljeta ponavlja se isti scenarij. Društvene mreže i medije preplave žalopojke gostiju zbog cijena na Jadranu. Dok su se nekada bunili uglavnom domaći posjetitelji, sada sve glasnije negoduju i stranci koji stižu iz znatno bogatijih zemalja poput Njemačke i Austrije. Na meti kritika nisu ekskluzivni restorani, već bazična hrana-pizze, hamburgeri, sladoled i tjestenina.

Dok turisti traže logiku u divljanju cijena, ekonomski stručnjaci ukazuju na dublje, strukturne probleme domaćeg tržišta. Prof. dr. sc. Ivo Grgić s Odsjeka za agrarnu ekonomiku Agronomskog fakulteta u Zagrebu objašnjava kako ključ leži u tri različite razine: proizvođačkim cijenama, maloprodaji i ugostiteljstvu. Svaka od njih ima svoja pravila, no krajnji rezultat najviše pogađa novčanike potrošača, kaže Grgić za N1.

Zakon malog tržišta i rimska ulica

Mnogi se pitaju kako je moguće da Italija ili Španjolska, kao svjetske turističke velesile, nude znatno jeftiniju hranu i kvalitetnu bijelu ribu nego Hrvatska. Odgovor je u veličini i logistici.

Hrvatsko je tržište malo, što automatski znači manju konkurenciju među proizvođačima, otkupljivačima i veletrgovcima. Velika tržišta poput talijanskog ili španjolskog imaju goleme distribucijske centre u koje riba stiže prekooceanskim brodovima, što drastično ruši cijenu u nabavi. Rim ima gotovo tri milijuna stanovnika i tamo se u samo jednoj ulici pojede ribe koliko u cijelom Zadru. Kod nas male količine hrane i visoki troškovi transporta diktiraju visoku početnu cijenu.

Paradoh je vidljiv i na svakodnevnim primjerima poput kave. Dok šalica kave u središtu Rima košta 1.60 eura, a u Lisabonu 1.50 eura, istu cijenu plaćaju gosti u lokalnim krčmama diljem hrvatske unutrašnjosti. Veliki gradovi imaju ogroman promet i zakon velikih brojki koji omogućuje niže cijene, dok mali ugostitelji kroz visoke cijene pokušavaju pokriti fiksne troškove najma, radne snage i materijala.

Kukuruz od pet eura nema opravdanja

Ipak, za neke sezonske skokove cijena nema ekonomskog opravdanja, već se radi o čistom iskorištavanju trenutka. Primjer je kuhani ili pečeni kukuruz koji se na plažama prodaje za pet eura, iako mu je nabavna cijena svega pet eurocenti po klipu.

Da ga prodaju za dva eura, zarada bi i dalje bila izvrsna i postojalo bi opravdanje za trud i plin. Cijena od pet eura je čisti proizvod trenutne potražnje. Trgovac će danas prodati 50 klipova i zaraditi 250 eura, ali dugoročno riskira da sutra ostane bez kupaca. Kod nas još uvijek nije dovoljno razvijen natjecateljski duh, pa se cijene često podižu nerezonski, bez razmišljanja o tome što će biti sutra.

Država tu ne može i ne smije intervenirati ograničavanjem cijena ugostiteljima. Svaki ugostitelj postavlja cijenu koju želi, a hoće li kupci to platiti, rizik je njegove vlastite poslovne odluke.

Zašto hoteli uvoze umjesto da kupuju domaće?

Jedan od najvećih problema ljetne sezone je nesigurnost opskrbe. Strani gosti žele jesti autohtone proizvode, poput vrhunske domaće rajčice, ali sustav zakazuje u povezivanju polja i stola.

Problem je što mali proizvođači nastupaju samostalno. Veliki hotelski lanci i restorani ne mogu riskirati i čekati hoće li im deset odvojenih OPG-ova dostaviti rajčicu na vrijeme i u potrebnim količinama. Zbog sigurnosti opskrbe oni sklapaju dugoročne ugovore s velikim dobavljačima, što često rezultira uvozom strane hrane usred sezone. Rješenje leži isključivo u udruživanju malih proizvođača koji bi zajednički plasirali proizvode na jadransko tržište.

Što donosi jesen?

Strah od novog vala poskupljenja nakon odlaska turista opravdan je, ali iz drugih razloga. Iako je pšenica odlično rodila i imamo je oko 1.1 milijun tona, dugotrajne visoke temperature i nedostatak vlage ugrozili su kasne kulture poput kukuruza i povrća.

Pad proizvodnje tih kultura najviše će pogoditi same proizvođače. Na policama trgovina mesa bi trebalo biti dovoljno, a cijene svinjetine u maloprodaji trenutno su stabilne. Ipak, na domaćem tržištu cijene često rastu bez obzira na količinu domaće proizvodnje zbog špekulanata i monopola u otkupu. Kupovna moć građana najesen će se smanjiti jer plaće ne prate ovaj ritam, ali hrana će se i dalje kupovati jer ljudi moraju jesti.