Stranac pitao je li voda u Zadru sigurna za piće, a odgovor domaćih postao hit: “Zašto to piješ…”

Pitanje je bilo sasvim jednostavno, jedno od onih koja se s početkom ljetne sezone ciklički ponavljaju na društvenim mrežama. Strani turist, očito nenaviknut na specifičnosti lokalne infrastrukture, u javnoj je virtualnoj zajednici posvećenoj Zadru postavio kratku dilemu: „Je li voda iz slavine sigurna za piće u Zadru?“ Ono što je u nekim drugim europskim odredištima tehnička informacija koja zahtijeva tek kratak odgovor, u dalmatinskom se kontekstu pretvorilo u živopisnu sociološku studiju, povijesnu raspravu i, očekivano, gastronomski manifest.

Veći dio sudionika odmah je otklonio svaku sumnju, ponosno ističući kvalitetu vode koja stiže s rijeke Zrmanje i padina Velebita. Neki su otišli toliko daleko da su je proglasili najboljom na svijetu, dok su se drugi pozivali na stroge europske direktive o čistoći. Kada je jedan od komentatora primijetio da je tekućina prepuna klora, brzo je dobio spreman odgovor lokalnog veterana koji je poručio kako je pije već pedeset godina i da mu ništa ne nedostaje.

No, prava zabava počinje kada se rasprava odmakne od kemijskog sastava i krene prema čistom lokalnom humoru i filozofiji življenja. Među stotinama reakcija brzo je iskočio komentar koji je sažeo srž ovdašnjeg hedonizma: „Zašto uopće želiš piti vodu? Zadrani imaju najbolje vinarije, pokušaj s tim za promjenu.“ Prijedlog je odmah naišao na plodno tlo pa su se zaredale preporuke za hladno pivo i zaključci kako su vino i život ipak na prvom mjestu. Jedna je komentatorica lakonski dodala da domaći ljudi uopće ne znaju kakva je voda jer je jednostavno ne piju.

Da stvar bude bolja, rasprava nije zaovišla ni tradicionalno susjedsko bockanje. Jedan je korisnik duhovito primijetio da je zadarska voda sigurna jedino ako je natočiš u Šibeniku, a popiješ u Zadru. Drugi je pak posegnuo za starom narodnom mudrošću, ustvrdivši da voda sigurno ništa ne valja jer je u protivnom liječnici ne bi vadili ljudima iz koljena. Kada je zbunjeni turist pojasnio da dnevno pije između dvije i tri litre tekućine, lokalne su ga snage odmah proglasile devom.

Između šala o alkoholu i suživotu s kršem, razvila se čak i ozbiljna povijesna polemika. Korisnici su se počeli nadmetati činjenicama o tome tko je zapravo zaslužan za modernu vodoopskrbu grada, jesu li to bili Rimljani sa svojim akvaduktima ili talijanska administracija tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća koja je provela reorganizaciju sustava.

Na kraju, strani je gost dobio mnogo više od obične informacije o hidrataciji. Dobio je lekciju o mentalitetu koji odbija biti dosadan, u kojem se kvaliteta života mjeri u čašama vrhunskog crnog vina, a svaki pokušaj racionalne rasprave završava glasnim smijehom i pozivom na šank.