Na Zagrebačkom festivalu monodrame slavio Ivan Raffaelli s predstavom “Kamo idemo, tata?” redatelja Vinka Radovčića

U Zagrebu je u ponedjeljak, 25. svibnja, svečano zatvoren 4. Zagrebački festival monodrame. Središnji događaj završne večeri bila je dodjela Nagrade „Zlatna krila“ – statue lijevane u bronci, rad akademskog slikara i kipara Dimitrija Popovića, koji je ovogodišnjem laureatu osobno uručio nagradu.

Ovogodišnji dobitnik Nagrade „Zlatna krila“ i novčane nagrade sponzora Festivala, tvrtke Yasenka, jest glumac Ivan Raffaelli za izvedbu monodrame „Kamo idemo, tata?“ redatelja Vinka Radovčića, nastale u produkciji HNK Zadar i Drame plus.

Predstava, nastala prema istoimenom romanu Jean-Louisa Fourniera, nježno i potresno progovara o životu oca dvojice sinova s teškoćama u razvoju, otvarajući teme ljubavi, boli, krivnje i svakodnevne borbe roditelja djece s teškoćama. Emotivnom i snažnom izvedbom Raffaelli je osvojio i publiku i stručni žiri. O laureatu je odlučivao tročlani prosudbeni žiri u sastavu: glumica Branka Cvitković, književnik Dubravko Jelačić Bužimski te profesorica hrvatskoga jezika i kazališna kritičarka Vesna Muhoberac.

U ime žirija obrazloženje nagrade pročitala je predsjednica žirija Vesna Muhoberac, nakon čega je nagradu preuzeo Ivan Raffaelli i održao kratak prigodni govor.

Obrazloženje žirija:

Monodrama Kamo idemo, tata?, autorski projekt Vinka Radovčića dovodi na scenu sudbinu djece koja nikad neće naučiti čitati, neće ići u školu, neće se zaposliti, neće imati prijatelje, neće moći razgovarati, uz navođenje svihparametara koji čine živote, ali s pomacima i otklonima gotovo nepodnošljivima za oca i majku. Jedino ponekad glazbom uspijevaju roditelji i djeca djelomično komunicirati, sve do potpunoga očeva sloma i pada na tipke klavira, s prizvukom Cohenova Dance Me to the End of Love. U prostoru dvostrukoga okvira, ringa, sobe, udvostručenihgranica života, otac u monološkoj formi, u izvrsnoj glumačkoj interpretaciji Ivana Raffaellija pred gledatelje iznosi svoju tešku životnu priču gorko ironično, suprotstavljajući se tako hipokriziji društva, licemjerju okoline, dvostrukim moralnim vrijednostima roditelja zdrave djece, okrutnosti liječnika, zurenju medija, pritom sebe ne štedeći, igrajući se i poigravajući sudbinom, gotovo slijedeći Huizingu: Igra po sebi nalazi se onkraj područja moralnih zasada. Na izvrsno postavljenu scenu na kojoj su sličice djece na zidu, klavir, stol, stolica, autići, lopta, i lego kockice svihdjetinjstava uronjen je izvrstan glumac koji prelazi granice svjetova i spoznaje, iskreno i bolno, bos i razigran kao dijete,umjesto svoje ljubljene djece, iznoseći svoje strahove, moguću krivnju, mimetički pokazujući svakodnevicu svojih sinova koje ima nacrtane na dlanovima, kao dva nasmiješena lica s kojima komunicira, bergsonovski predočujući dvosmislenost komike koja ne pripada u potpunosti ni umjetnosti ni životu.Zdrava kći zabilježena je kao tetovaža na glumčevu tijelu, žena kao svađa i odlazak, hranjenje je prikazano kaozatvorenost usta ili obrnutost, beskonačna ponavljanje su srž života, automatizam postaje destrukcija, život se svodi na mučne trenutke koji vode prema operacijama i brzome starenju i smrti u autobiografskoj drami dokumentarističkoga kazališta u kojemu glumac suvereno, hrabro i moćno razbija četvrti zid, izlazeći iz zatvorenosti i vraćajući se u očevu zarobljenost. Predstava isprepletena stalno istim beckettovskim pitanjem Kamo idemo, tata? počinje začudnom igrom prstićima na stolu, minipozornici uokvirenoj svjetlom lampe, kojuminiscenografski dopunjuju i bijeli telefon, šalice i igračke-životinje spremljene u ispodscensku ladicu, a kružno i katarzično ova potresna monodrama u iznimnoj glumačkoj interpretaciji završava (po)laganom igrom prstima koji gase svjetlo života i sudbine u čaroliji koju samo kazalište može stvoriti.