Kada je Hrvatska prvi put spomenuta na kartama i kako je kralj Tomislav postao romantičarski junak?

Na Sveučilištu u Zadru održan je znanstveni skup „1100 godina od spomena Tomislava kao kralja i kontinuitet hrvatske državnosti“, u povodu prvog spomena Tomislava kao hrvatskog kralja 925. godine, čije je priznanje od pape Ivana X. učvrstilo položaj Hrvatske u europskom kontekstu zapadne kršćanske civilizacije.

Nakon prvog dana, u kojem su obrađivane teme dolaska i najranije prošlosti Hrvata, hrvatskog kraljevstva, kneževa, pomorskoj orijentaciji itd., drugoga dana izlagalo se o kontinuitetu hrvatske državnosti na primjerima iz kartografije i drugih povijesnih izvora.

Prof. dr. sc. Josip Faričić predstavio je kako su se hrvatski prostori prikazivali na različitim kartama još od starog vijeka, s različitim percepcijama koje su umnogome ovisile o stupnju geografskih spoznaja te s različitim konceptualizacijama koje su ovisile o nakani autora ili naručitelja karte. Na ranim srednjovjekovnim kartama u prikazima istočnog Jadrana i pripadajućega zaobalja zrcalila se rimska državno-pravna tradicija pa su dugo prevladavala imena rimskih provincija, a ne imena novih političkih cjelina. Primjerice, na karti poznatog dijela svijeta koja je objavljena uz teološko djelo španjolskog redovnika Beatusa, izvorno izrađenoj 776. godine, ovaj prostor prikazuje s imenima rimskih provincija Istria i Dalmatia. Lambert van Sint-Omaars 1121. godine je na karti Europe upisao imena Dalmatia i Pannonia, a na najimpresivnijoj srednjovjekovnoj karti svijeta, izrađenoj oko 1290. a koja se čuva u katedrali u Herefordu, spominju se Illiria, Histria i Liburnia.

– Prvi spomen Hrvatske (Bilad Garuasia) nalazi se na karti iz 1154. godine arapskog kartografa Mohammeda al-Idrisija, koji je djelovao na dvoru normanskog kralja Sicilije Rogera II. Ona odražava prekid antičke tradicije i kartografsko dokumentiranje nove etničke i političke stvarnosti. U renesansi imamo potpuno novi pristup, pa se cijeli današnji prostor Hrvatske na kartama izrađenim u različitim europskim kartografskim središtima često imenuje Schiavonia, upućujući na slavensko, prevladavajuće hrvatsko, stanovništvo na istočnoj obali Jadrana. S tim imenom povezana je odrednica Schiavoni mnogih znanstvenika, umjetnika, liječnika i crkvenih velikodostojnika iz Hrvatske, a jedan od tragova je i u imenu Riva dei Schiavoni u Veneciji, u neposrednoj blizini duždeve palače iz koje se upravljalo mletačkim jadranskim posjedima.

U ranom novom vijeku na kartama je postupno ime Hrvatska (najčešće u latinskoj inačici Croatia) zauzimalo sve veći prostorni obuhvat, od središnje Hrvatske i prostora nostalgično nazivanoga „ostatcima ostataka nekada slavnoga kraljevstva“ do današnjega prostora Hrvatske. U isto vrijeme hrvatski etnički prostor povezivan je s imenom Ilirika pa su tako Hrvatska, Dalmacija, Slavonija i Bosna obuhvaćene ilirskim imenom na karti Ivana Lučića, rukopisno priređenoj u Rimu 1663. i tiskanoj u Amsterdamu 1668. Zanimljivo je i to da se današnji zapadnobosanski prostor između Une i Vrbasa na kartama mnogih europskih kartografa nazivao Turskom Hrvatskom (Croatia Turcica, Türkisch Kroatien), jer se smatralo da je to dio Hrvatske samo pod privremenom osmanlijskom okupacijom, naveo je Faričić.

Zanimljivo predavanje „Bratovština sv. Jeronima u Rimu arhetip nacionalne svijesti i novome ranom vijeku“ održao je izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović. Na temelju proučavanja zapisnika sjednica Bratovštine sv. Jeronima u Rimu i dosad objavljenih rezultata istraživanja Dundović je prezentirao kako su članstvu bratovštine gravitirali pojedinci s različitih država (Mletačka Republika, Habsburška Monarhija, Osmansko Carstvo), koji su bili svjesni svoga zajedničkog hrvatskog identiteta.

– Bratovština je imala jasno pravilo da joj mogu pristupiti isključivo osobe ilirskog podrijetla i jezika. Taj termin koristi i zadarski nadbiskup talijanskog podrijetla koji 1663. traži da se zatvore crkve s ilirskim jezikom, misleći na glagoljaše. U svoju bratovštinu prima „Ilirce“ s prostora koji je pod upravom Venecije, Austrije i Osmanlija, a posebno razmatra pitanje primanja jednog svećenika koji je bio Slovenije, dakle izvan tog prostora, pa je njegovo primanje odbijeno, dok su s istim pravima primane osobe iz Dalmacije, središnje Hrvatske, Zagorja, Slavonije i Bosne. Naslijeđe ove bratovštine ogleda se i u današnjem Papinskom zavodu sv. Jeronima, jer tamo i danas, kada dolaze na studij u Rim, idu svećenici iz prostora obuhvaćenog granicama Ilirika s Lučićeve karte iz 1663., istaknuo je Dundović.

Prof. dr. sc. Ante Bralić proučio je povijesnu ulogu kralja Tomislava u stvaranju modernog hrvatskog historiografskog narativa. U drugoj polovici 19. stoljeća, kada započinje stvaranje moderne hrvatske historiografije, pitanje hrvatske državnosti imalo je središnju ulogu u objašnjavanju zašto Hrvati imaju povijesno pravo na svoju državu. Upravo je stvaranje samostalne hrvatske srednjovjekovne države i krucijalna uloga Tomislava kao moćnog vladara bila ona referentna točka na kojoj se temeljila ideologija hrvatskog povijesnog prava u čijem su stvaranju upravo povjesničari imali veliku ulogu.

– Romantičarskom prikazu kralja Tomislava, pa i Grgura Ninskog, najviše je pridonio Vjekoslav Klaić sa svojom Povijesti Hrvata. Tomislav se opisuje kao mlad i snažan ratnik, kojeg je narod dočekao kao spasitelja kada je krenuo tjerati Mađare preko Drave. Povijesno dvojbeno krunjenje Tomislava na Duvanjskom polju prikazao je slikovito s minucioznim opisom pretpostavljene krunidbene svečanosti. Klaić je bio blizak pravaškoj ideji i vidljiv je njegov protumađarski naboj, rekao je Bralić.