Bivši direktor Eko d.o.o. opet odgovorio Radeti: “Muzej postoji, ali ne u Biljanima. Muzej je u vijećnici. A glavni eksponat već svi znamo tko je”

Ni ovaj put nekadašnji direktor tvrtke Eko d.o.o., o čijem se kreditu jučer raspravljalo na maratonskoj sjednici Gradskog vijeća Grada Zadra, nije odolio komentirati sve rečeno vezano uz ovu temu.

Naime, Dino Perović na svojoj je društvenoj mreži napisao poduži komentar, posebice upućen vijećniku SDP-a Danielu Radeti.

Perovićevu objavu donosimo u cijelosti:

“Gledao sam sjednicu Gradskog vijeća i ne mogu se načuditi količini neistina, gluposti i verbalne inkontinencije koja je izašla iz usta Daniela Radete. U jednoj rečenici uspio je Centar za gospodarenje otpadom Biljane Donje proglasiti „Muzejom zastarjele tehnologije“, a projekt loše planiranim, financijski nedorečenim i problematičnim. Čovjek bi pomislio da sam gledao dokumentarac o Centru, a zapravo je to bio cabaret, s Radetom u glavnoj ulozi.

Da budem iskren – meni je čast što mi je dodijelio ulogu kustosa tog „muzeja“. Toliko je časno da ću direktoru predložiti da se u sistematizaciju radnih mjesta unese nova pozicija: Kustos Muzeja zastarjele tehnologije po Danielu Radeti. Opis posla? Voditi posjetitelje kroz prostor gdje radi tehnologija kakva postoji u preko 500 centara u Europi, uključujući 133 u Italiji, 84 u Španjolskoj i desetke u Njemačkoj i Austriji. Uz to, pokazivati im i hrvatske centre – Kaštijun, Marišćinu, Bikarac i sve one u gradnji ili pripremi – jer po Radeti, svi su oni zapravo muzejski eksponati. Ako ništa drugo, imali bismo turističku atrakciju jedinstvenu na kontinentu.

Ali da bude još zabavnije, u istom paketu Radeta tvrdi da su radnici „primali plaću, a nisu obradili ni kilo otpada“. E pa, dragi posjetitelji, ovdje ulazimo u dvoranu broj dva našeg zamišljenog muzeja – dvoranu mitova i legendi. Na zidu piše „ni kilo smeća“, a iza stakla stoji podatak da je prošle godine obrađeno preko 22.000 tona otpada. Dakle, nije riječ o prašini, nego o desecima tisuća tona otpada koje su naši radnici obradili i to izvan probnog rada. Ali to se, naravno, ne uklapa u skeč pa se zato izostavlja.

Sljedeća dvorana – financijska. Tu Radeta posjetiteljima objašnjava kako je projekt „loše planiran“ i „nedorečen“. Samo mali problem: svaki eurocent je prošao sve moguće kontrole – od EU fondova, državnih revizora, do banaka i Vijeća za rješavanje sporova. Izvođači nisu dobivali novac zato što je to nekome palo na pamet, nego zato što su njihove zahtjeve ocjenjivali i odobravali neovisni arbitri u skladu s FIDIC procedurama. Ako je to „nedorečeno“, onda je cijela Europska unija – nedorečena.

I za kraj, glavni eksponat. Dvorana četiri – Daniel Radeta, kustos i eksponat u jednom. Interaktivni. Posjetitelj pritisne gumb i dobije uvijek istu mantru: „zastarjelo, problematično, nedorečeno, ni kilo smeća“. Beskrajna instalacija verbalne inkontinencije. I to je možda najiskreniji dio cijelog muzeja – jer pokazuje kako se politika kod nas često svodi na ponavljanje jednih te istih fraza, bez obzira na činjenice.

Dakle, ako već otvaramo muzej, neka bude pošteno. Prva dvorana – moderna tehnologija koja radi u cijeloj Europi. Druga – mitovi o „ni jednom kilogramu“. Treća – financijske konstrukcije koje nisu konstrukcije nego procedure. I četvrta – Radeta iza stakla, kao raritetni eksponat i kustos vlastitih dosjetki. Na izlazu – suvenirnica: čepići za uši i magnet s natpisom „Ni kilo smeća“. To je jedini proizvod Radetine politike koji ima turističku vrijednost.

A pravi Centar? On nije muzej. On je izgrađen, prošao je tehničke preglede, uklonio nedostatke i čeka uporabnu dozvolu. Muzej, nažalost, postoji – ali ne u Biljanama. Muzej je u vijećnici. A glavni eksponat već svi znamo tko je.

I da ne zaboravim mantru o tome da „projekt traje predugo“. Da, traje. I znate što? Takvi projekti traju dugo svugdje, ne samo kod nas. U Italiji od ideje do realizacije centri ove vrste traju i 12–15 godina, u Španjolskoj isto toliko, u Njemačkoj prosjek je 10–12 godina. Zašto? Jer se radi o najsloženijim infrastrukturnim projektima, punim dozvola, žalbi, studija, usklađivanja i promjena propisa. Kod nas je trajalo od 2008., ali u tih 17 godina imali smo i DKOM-ove žalbe, i problem vodozaštitne zone, i izmjene zakona, i inflaciju, i COVID, i rat u Ukrajini. To nisu izgovori, to su činjenice. Cesta od 5 kilometara u Hrvatskoj radi se dvije godine, a netko misli da Centar vrijedan preko 70 milijuna eura može nastati preko noći.”