Kako je Kožin posjed postao Kožino, što se dogodilo 1601. godine i kako se poljoprivredno naselje okrenulo turizmu?

U izdanju Sveučilišta u Zadru i Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije Zmajević objavljena je znanstvena monografija pod nazivom “Kožino – temeljne odrednice mjesnog identiteta: prostor, prošlost i jezična baština”. Riječ je o kapitalnom djelu koje istražuje i prikazuje povijesni, jezični i prostorni razvoj ovog zadarskog prigradskog naselja. Monografiju su uredili prof. dr. sc. Josip Faričić i prof. dr. sc. Zdenko Dundović.

Autori su kroz analizu arhivske građe, terenska istraživanja i različite izvore nastojali rasvijetliti mijene koje su obilježile Kožino – od antičkog doba, preko srednjovjekovne plemićke ostavštine, sve do suvremenog pritiska turizma i urbanizacije.

U poglavljima arheologa Mata Ilkića i Mate Parice potvrđuje se da tragovi naseljenosti Kožina sežu još u rimsko doba – o čemu svjedoče ostaci lučke infrastrukture, arheološki nalazi pronađeni tijekom obrade polja i rimski novac iz 3. stoljeća. Ipak, današnja prenapučenost i intenzivna izgradnja gotovo su onemogućili daljnja arheološka istraživanja.

Povjesničar Nikola Jakšić donosi podatke o tome kako je Kožino dobilo ime prema zadarskom plemiću Koži II. Bartulovu Saladinu iz 14. stoljeća, potomku iznimno imućnog Kože I. Saladina iz 13. stoljeća, čije se ime prvi put spominje 1251. godine. Riječ je o plemiću koji je imao kuću tik uz Kneževu palaču i ostavio značajnu oporuku crkvenim ustanovama, uključujući sredstva za gradnju crkve i bolnice.

Kožino se kao zasebno mjesto počelo formirati unutar šireg područja Petrčana. Spominju se srednjovjekovne crkve sv. Vigilija, sv. Bartola i sv. Petra, a u 14. stoljeću župna funkcija prelazi na crkvu sv. Petra. U 16. stoljeću, uslijed mletačko-osmanskih ratova, Kožino postaje župa, a prema tadašnjim zapisima, u požaru oko 1601. godine izgorjelo je cijelo selo jer su sve kuće bile građene od slame.

Zdenko Dundović u svom poglavlju opisuje kako su migracije i demografske promjene (iseljavanje i naseljavanje morlačkog stanovništva) oblikovale društveni život. Glagoljaški dokumenti koje je analizirala Grozdana Franov-Živković otkrivaju prezimena poput Pavić, Medić, Stručić i Prčić, ali i zanimljive nadimke i pridivke karakteristične za to vrijeme.

Znanstveni doprinos dao je i Josip Faričić analizom toponima i starih karti. Toponimi poput Dangubica, Podgajnice, Brajde, Duboke drage i Krug pružaju uvid u suživot stanovnika s prirodom i načinom korištenja prostora. Dangubica, primjerice, označava područje gdje se “bespotrebno gubilo vrijeme” zbog loše kvalitete tla.

U djelu koje potpisuju Ante Bralić i Ante Gverić, prikazuje se agrarna prošlost Kožina. Iako su 1950-ih postojali ambiciozni planovi za vinogradarstvo i voćarstvo, mještani su se uglavnom oslanjali na vlastitu inicijativu i trud, što je rezultiralo snažnim razvojem maslinarstva.

Današnje stanje Kožina, kao prigradskog naselja s oko 800 stanovnika, analizirali su Damir Magaš, Denis Radoš i Mislav Stjepan Čagalj. Naglašavaju kako je rast turizma doveo do velikih infrastrukturnih i prostornih promjena, uključujući problem prekomjerne gradnje i nedostatak komunalne luke. Planira se izgradnja lučice koja bi omogućila siguran vez i bolju povezanost s gradom Zadrom.

Monografija završava tekstom Ivana Magaša koji donosi analizu kožinskoga govora kao važnog dijela lokalnog identiteta.

Ova znanstvena publikacija predstavlja vrijedan doprinos očuvanju povijesti i identiteta Kožina, a dostupna je za kupnju u sveučilišnoj knjižari Citadela te putem internetske prodaje po cijeni od 50 eura.