S prvim toplijim danima kreće i berba višnje maraške. Znaju to vrlo dobro vrijedni berači u Ravnim kotarima koji s prvim zrakama sunca odlaze u polja, jer berba se treba obaviti dok višnje sazru.
Priču o tome donosi HRT.
Za njih ovo nije samo posao – to je tradicija, način života te dio kulturnog identiteta kojeg je u Škabrnji prije Domovinskog rata njegovala gotovo svaka obitelj.
Nažalost, danas maraške uzgajaju tek rijetki. Vlado je od 1135 stabala sada ostao na tek 118.
– Mi smo ostali kratkih rukava i bili smo prisiljeni smanjiti na 100, 200, 300, kako tko da obiteljski može uspjeti pobrati na kašete, i ljudi koji traže, mali proizvođači sokova, govori Vlado Brkić, uzgajivač iz Škabrnje.
– Nijedna kuća u Škabrnji nije bila ispod 100 stabala maraški, a bilo ih je i po 500 stabala, i ljudi su neki popilali, rekao je Nediljko Pavičić, uzgajivač iz Škabrnje.
Bogata okusom, ova autohtona višnja poznata je u cijelom svijetu, stoga ne čudi što je potražnja svake godine sve veća.
– Velik je to posao. Prvo rezidba zimska, drugo gnojivo, treće – kad krenu pupovi, zaštita, a cvijet prvi pogotovo, barem dva puta moramo tretirati da bi ostala plodna i zdrava. A poslije berbe opet moramo štititi sa sredstvima da joj list ostane što duže zelen, jer je to garancija za zdrav plod dogodine, kazao je Vlado Brkić.
Klimatske promjene ubrzale su i berbu maraški.
– Prva nedjelja u 7. mjesecu, onda je bilo najveće vrijeme za berbu maraške, vidite koliko je to otišlo naprijed, a ona je sada nama već bila da je 15. 6. možemo brati, ističe Vlado.
S berbom se ne može čekati.
– Mi kad beremo, ne treba stiskati, samo na dlanove i u kašetu. Sve ručno, bez trešnje ikakve, jer za industriju se treslo na najlon, puhalicom lišće otjerati, skupiti u kante i trpali smo u bačve. Ovo što se sada prodaje, sve se ručno bere, jer svatko hoće zdravu marašku, kaže Vlado.
Ove se posebne višnje najranije spominju u ediktu o cijenama cara Dioklecijana 301. godine.
Procvat njihova uzgoja u 16. stoljeću može se zahvaliti dominikancima, u čijim je kotlićima u Zadru nastajao ros solis (sunčana rosa), liker od destiliranog ploda maraške.
Plodovi maraške i prije nekoliko stotina godina bili su na cijeni – kao i danas.
– Otkupna cijena je osam eura po kili. Ove godine rekordno, naglašava Vlado.
A rekordan je bio i urod.
– Ove godine je urod bio divota, zdrave su, nema uboda, nisu otrovane. Imao sam nešto manje od 2000 kila, kaže Vlado.
Nediljko Pavičić od svog je oca naslijedio voćnjak, a trenutno obrađuje 180 stabala maraški.
Ove godine urod mu je podbacio – imao je tonu višnje, a prošle godine tri tone. Ipak, sve je uspio prodati.
– Ove godine je velika potražnja, ne mogu ih nanijeti koliko ih ima, kaže Nediljko.
Visoka cijena nije problem kupcima.
– Prema poslu oko maraške, koliko se oko nje mora raditi – i je i nije, kaže kupac Šime Crnjak.
Svoju slavu višnja maraška prije svega može zahvaliti čuvenom maraskinu, likeru od plodova, lišća i koštica maraške koji je više od dva stoljeća bio nezaobilazno piće, a posluživao se čak i na slavnom Titaniku.
Najpoznatija voćka Ravnih kotara nastradala je tijekom Domovinskog rata, ali godinama kasnije doživljava svoj novi procvat. Plodovi maraške pričaju priču o ljudima, zemlji, okusima koji se pamte. Plodovi koji se beru s ljubavlju još će dugo ostati simbol zadarskog kraja.
