Ako ste pomislili da je politička scena u Zadru nakon izbora dosadna – prevarili ste se. Drama, suze, krikovi, povrijeđena ega i „nasilje“, sve u paketu bez potrebe za Netflix pretplatom. Na pozornici – duet koji to više nije: Ivica Žuvela i Kristijan Kapović. Jedan je „gospodin“ s navodnicima, drugi bivši virski šerif s autorskim pravima na povišen ton i „programsku suradnju“. Spoj za povijest. Ili bolje rečeno – za brzi zaborav.
Ivica Žuvela, svježi nositelj nezavisne liste, objavio je raskid političke „ljubavi“ s Kapovićem – i to u formi statusa koji više nalikuje osobnoj ispovijesti s dozom egzistencijalne gorčine nego klasičnoj političkoj izjavi. U njoj se spominju partizani, HDZ, aristokracija, ponos, bol, čast i magarci – doslovno. Usput je poentirao da “gospodin” Kapović ne zna što znači biti gospodin, i da je vrijeđanje političkih suradnika očito postalo sastavni dio nove „programske kulture“.
S druge strane, Tomislav Horvat, kandidat s iste liste, isporučio je racionalniji, ali ništa manje ogorčen izvještaj sa sastanka na kojem je Kapović, kao samoprozvani vođa, ponudio ideju o „programskoj suradnji s HDZ-om“. Jer kad ne ide ideološki – ide programski. A kad ne ide ni programski, tu su povišeni tonovi, osobni napadi i optužbe koje podsjećaju na političku verziju reality showa.
Horvat jasno poručuje: građani su glasali za Žuvelu, a ne za Kapovića. I još jasnije – Zadar ne želi Kapovića. To mu je rekao i uživo, uz upozorenje da je ovo bio prvi i zadnji put da mu netko s Vira viče. Zaključak? Nema više sastanaka dok su za stolom Kapović i Vučetić. Neovisni, ali ne naivni.
No, što je jedna ovakva priča bez medijskog pogona? Ne bi li bilo zanimljivo, primjerice, kad bi netko tko gubi podršku na terenu pokušao graditi autoritet preko bloga koji godinama sustavno “analizira” sve žive i mrtve, osim – gle čuda – jednog te istog imena koje se slučajno poklapa s glavnim sponzorom? Naravno, to je samo teorija. Ili možda lokalna praksa.
Jer, u jednoj zadarskoj digitalnoj rupi, čiji se tekstovi šire brže od službenih priopćenja, Kapovićevi su potezi rijetko kada propitani. Dapače, svi ostali su redovito, kako se kaže, “dobivali po tamburi”. Čisto informativno – i to ima svoju cijenu. Ne novinarsku, već onu na računu.
Za kraj ostaje pitanje: je li ovo stvarno kraj ili samo prvo poluvrijeme? Jer u ovom kvazi-političkom teatru, scene se brzo mijenjaju, a glumci još brže pišu vlastite recenzije.
