FOTO Hodnja od Zagreba do Vukovara u čast poginulim pripadnicima Vojne policije i hrvatskim braniteljima

Polaganjem vijenaca na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru završila je desetodnevna hodnja pripadnika Pukovnije vojne policije koji su od Zagreba do Vukovara prehodali više od 300 kilometara.

Sada već tradicionalna pješačka hodnja provodi se u čast i spomen na sve poginule, nestale i umrle pripadnike Vojne policije u Domovinskom ratu te sve hrvatske branitelje, izvijestilo je Ministarstvo obrane RH.

Pripadnici Pukovnije vojne policije u srijedu 16. listopada 2024. godine završili su hodnju od Zagreba do Vukovara u čast i spomen poginulim pripadnicima Vojne policije i svim poginulim hrvatskim braniteljima. Na hodnju su krenuli 7. listopada iz vojarne „1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia“ u Zagrebu, a na cilj Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata“ u Vukovaru došli su u prijepodnevnim satima 16. listopada.

Put na koji su krenuli bio je dug  307 kilometara, a bio je podijeljen na deset dionica kroz deset dana. Na završetku svake dionice ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima odali su počast paljenjem svijeća.

U hodnji od Zagreba do Vukovara sudjelovalo je jedanaest pripadnika, a svakog dana tijekom pojedinih dionica priključivali su im se pripadnici ostalih ustrojbenih cjelina Pukovnije vojne policije.

Iako umorni od višednevne hodnje i sa žuljevima na nogama, osmjeh i zadovoljstvo na licima svih sudionika  govori o neskrivenom ponosu zbog ostvarenog zacrtanog cilja. Jednoglasno ističu kako je žrtva  koju su u ovu hodnju uložili tek  mali dio u odnosu na žrtvu koju su podnijeli poginuli hrvatski branitelji koji su dali najviše što su mogli u Domovinskom ratu.

Satnik Darko Ivić, zapovjednik Središta za obuku vojne policije „Bojnik Alfred Hill“ i voditelj treće hodnje od Zagreba do Vukovara, rekao nam je da su pripreme za ovogodišnju hodnju počele još prošle godine, no veći dio organizacijskih priprema bio je uoči njene same provedbe.

– Neposredno prije početka hodnje bilo je bitno dobro se pripremiti za njenu organizaciju, a  tijekom tog razdoblja trebali smo izviđati cijelu rutu kretanja te kontaktirati s lokalnim zajednicama u mjestima gdje će završavati naše dionice u kojima smo planirali zapaliti svijeće poginulim hrvatskim braniteljima. Svi sudionici hodnje, pripadnici Pukovnije vojne policije, dragovoljno su se na nju odlučili, a jedan umirovljeni pripadnik naše postrojbe pukovnik Ante Glavan s nama je hodao tijekom tri dionice te se priključio i u onoj zadnjoj od Vinkovaca do Vukovara.

Poručnica Katarina Raiz zapovjednica voda za uzgoj, selekciju i preddresuru u sklopu obučnog centra vodiča službenih pasa Pukovnije vojne policije, najmlađa pripadnica hodnje, istaknula je kako je njen glavni motiv za sudjelovanje u ovogodišnjoj hodnji bila želja odati poštovanje i zahvalnost našim poginulim braniteljima koji su svoje živote dali u Domovinskom ratu.

– Hodnja je bila fizički vrlo zahtjevna i naravno da tijekom nje ima i uspona i padova. No, posebno bih istaknula kako nas je tijekom tih 300 kilometara vodilo  zajedništvo, jedni smo druge podizali kada bi netko od nas postao umoran. Slušali smo priče o Domovinskom ratu naših heroja koji su nam se javljali video vezom ili nas dočekivali u gradovima gdje smo dolazili. I kada čujete njihova svjedočanstva kako ni u najgorim i najtežim trenucima nisu odustajali tada dobijete novu snagu i volju da dođete do cilja.

Časnička namjesnica Antonija Pavičić operativac u operativnom odsjeku zapovjedništva Pukovnije vojne policije sudjelovala je u cijelosti u onoj prvoj te ovogodišnjoj hodnji, dok se u onu prošlogodišnju uključila tijekom jedne od dionica.

– Motivacija je ostala ista kao i želja odati počast poginulim hrvatskim braniteljima i svim žrtvama Domovinskog rata. Hodanje samo po sebi, zapravo nije neki cilj, jer možete hodati u bilo kojem smjeru i dokazati si da možete prehodati nekoliko stotina kilometara. Ali ako hodnju dignete na neku višu razinu i na nju gledate kao na malu žrtvu za one koji su za nas podnijeli daleko veću žrtvu, tada tijekom takve hodnje cijelim putem imate smisao. Premda je vremenski Domovinski rat sve dalje i dalje iza nas, motivacija mi nije ni malo slabija, jer dok ima svjedoka tog našeg rata, oni će uvijek, ne samo o njemu pričati priče, nego i oživljavati njegove slike.

Uvjereni smo kako će ova, sad već tradicionalna pješačka hodnja iz godine u godinu rasti i imati sve više onih željnih sudjelovanja. Unatoč svim našim nastojanjima nikada se nećemo moći odužiti onima koji su za slobodu koju danas dišemo dali najviše što su mogli – svoje živote. Ali na ovakav način, poput ove hodnje, možemo im barem iskazati svoju zahvalnost.