Prosječne mirovine u Hrvatskoj su vrlo niske, iznose tek oko 46 posto prosječne neto plaće, odnosno oko 630 eura, što je iznos s kojim se teško podmiruju osnovni životni troškovi. Umirovljenici su s pravom nezadovoljni njihovom visinom.
S druge strane, iznosi koje radnici uplaćuju za mirovinsko osiguranje nisu mali, ali s obzirom na to da veći dio njihovih uplata odlazi u tzv. prvi mirovinski stup, odnosno za isplatu postojećih mirovina, i njih, u financijskom smislu, čeka vrlo neizvjesna budućnost. Malo je vjerojatno da će se u budućnosti, za 20, 30 ili 40 godina, demografska slika značajno poboljšati i da će omjer radnika i umirovljenika biti povoljniji nego što je on danas, analizirao je portal Mirovina.hr.
Za prvi stup, odnosno u solidarni sustav radnici izdvajaju 15 posto bruto plaće, dok za drugi stup, odnosno individualnu mirovinsku štednju u obveznim mirovinskim fondovima ide svega 5 posto bruto plaće.
Na primjeru prosječne neto plaće od oko 1.366 eura to izgleda ovako: u prvi stup uplaćuje se 300,49 eura mjesečno, odnosno 3.605,88 eura godišnje, dok u drugi stup ide 100,16 eura mjesečno ili 1.201,92 eura godišnje.
Ako se malo poigramo brojkama, uz pretpostavku sadašnje visine doprinosa, na temelju aktualne prosječne plaće, radnik će kroz razdoblje od 40 godina, što je redovni radni vijek, u prvi stup uplatiti 144.235,20 eura, a u drugi stup, na svoj individualni račun 48.076,80 eura. Ukupno će dakle uplatiti 192.312,00 eura. Radi se o prilično visokom iznosu, koji bi mnogi rado vidjeli na svom bankovnom računu na dan odlaska u mirovinu i za njega se odrekli državne mirovine.
Do još zanimljivije brojke dolazimo ako izračunamo koliko bi radnik uštedio, kada bi tih 400 eura svaki mjesec uplaćivao u neki fond koji bi imao pretpostavljeni prosječni godišnji prinos od 5 posto. Nakon razdoblja od 40 godina, uz redovne mjesečne uplate od 400 eura i navedeni prosječni prinos, dolazimo do iznosa od čak 593.000 eura, što osigurava neusporedivo bolju mirovinu od onoga što dana, a i u budućnosti, nudi državni sustav u koji ide većina uplata. Ovako će, s uplaćenih 48 tisuća eura, koliko plaća u postojećem sustavu, u 40 godina uštedjeti oko 148 tisuća eura.
Upravo je zbog toga, još prije nekoliko godina, Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova predlagala reformu koja bi išla u smjeru jačanja privatne mirovinske štednje, dok bi se tzv. solidarni sustav postupno smanjivao, odnosno teret isplata postupno bi preuzela država, koja i danas zapravo pokriva oko 40 posto rashoda za mirovine.
Naravno, takva reforma se ne može provesti preko noći. Konkretno, Udruga je predlagala da se kroz sljedećih 20 godina postupno smanjuju uplate u solidarni sustav, a povećavaju u privatnu štednju. Naravno, takva reforma ne može se provesti preko noći. Njihov prijedlog predviđao je, na primjer, postupno smanjenje uplata u prvi stup kroz razdoblje od 20 godina.
Za sada, izgleda, ne postoji politička volja da se sustav značajnije usmjeri ka privatnoj mirovinskoj štednji, tako da će, kako stvari stoje, građani sami morati naći način kako dodatno uštedjeti za mirovinu, pod uvjetom da im dovoljno ostane od plaće, nakon što pokriju životne troškove i da su dovoljno informirani o mogućnostima dugoročne štednje za mirovinu.