Ne propustite večeras u 21.30 sati premijeru predstave KAMO IDEMO, TATA? u koprodukciji Drame plus i HNK Zadar u sklopu 30. Zadarskog kazališnog ljeta.
Autorski projekt Vinka Radovčića KAMO IDEMO, TATA? prema motivima istoimenog romana Jean-Louisa Fourniera.
Premijera: Kazalište lutaka Zadar, 22. srpnja 2024. u 21:30
Izvedba: Kazalište lutaka Zadar, 23. srpnja 2024. u 21:30
Redatelj: Vinko Radovčić
Autori adaptacije i dramaturške obrade romana: Vinko Radovčić, Ivan Raffaelli i Domagoj Lindinger / Scenograf: Vinko Radovčić / Kostimograf: Vinko Radovčić / Odabir glazbe: Vinko Radovčić / Oblikovatelj svjetla: Frane Papić / Oblikovatelj tona: Mate Petričević / Asistent redatelja: Domagoj Lindinger / Izrada scenografije: Adriano Košuta / Izrada rekvizite: Ljiljana Surać / Fotografi predstave: Filip Brala, Saša Čuka, Željko Karavida / Inspicijent i kreativni producent: Domagoj Lindinger
Igra: Ivan Raffaelli
Kamo idemo, tata? nježna je i dirljiva predstava o ocu dvoje djece. Predstava tematizira iskustvo oca dvojice sinova s teškoćama u razvoju i razotkriva najdublje dijelove ljudske duše i njezinu sposobnost adaptacije na životnu tragikomediju. Riječ je o predstavi koja istodobno predstavlja svu krhkost ljudskog bića, ali i njegovu veličinu i snagu koju mu pruža jedino iskrena ljubav i osobna etika, rečeno kantovski: “Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.”
U ovoj se predstavi bavimo emocionalnim i društvenim izazovima života oca s dvojicom sinova s teškoćama u razvoju, osjećajem krivnje, boli, ljubavi, a ponekad i očajem i sve to bez uljepšavanja stvarnosti ukazujući na iskustva borbe i pokušaja nošenja s teškom situacijom roditelja djece s teškoćama u razvoju. Unatoč ozbiljnosti teme, Fournierov stil je direktan, iskren i neizbježno humorističan što uzimamo kao nit vodilju u našoj predstavi. Kroz crni humor i sarkazam, kao mehanizam obrane, nastojimo razbiti tabue i omogućiti gledateljima da se povežu s iskustvima roditelja djece s teškoćama u razvoju na dublji način.
Jedna od glavnih poruka naše predstave je bezuvjetna ljubav roditelja prema djeci, bez obzira na njihove mane i nedostatke, pa stoga ovom predstavom želimo poručiti koliko je važno voljeti i prihvatiti djecu onakvom kakva jesu. Također, ovom predstavom želimo pokazati ogromnu odgovornost i težinu koju roditelji nose kada imaju djecu s teškoćama u razvoju kao i snagu i posvećenost roditelja koji se suočavaju sa svakodnevnim izazovima i neizvjesnostima takvog načina života. Nažalost, svakodnevno smo svjedoci da naše društvo i okolina često ne razumiju i ne podržavaju dovoljno obitelji s osobama s invaliditetom, odnosno s djecom s teškoćama u razvoju, pa smo nerijetko svjedoci stigmatizacije i izolacije takvih obitelji. Uzimajući istoimeni roman Jean-Louisa Fourniera kao polazišnu točku naše predstave, željeli smo istražiti dublje pitanje smisla života i pronalaska sreće unatoč teškim životnim situacijama kao i senzibilizirati gledatelje i razviti empatiju prema osobama koje su drukčije.
Jean-Louis Fournier u svom romanu Kamo idemo, tata? kaže: “Što znači biti normalan? Onakav kakav treba biti, kakav bi trebalo biti, a to znači u sredini, osrednji. Ne volim ono što je u sredini, više volim one koji nisu u sredini, koji su iznad ili, zašto ne, koji su ispod, u svakom slučaju one koji su drukčiji. Najviše volim izraz drukčiji od ostalih, jer ne volim uvijek ostale. Ako netko nije kao i ostali, to ne znači nužno da je lošiji od drugih, to samo znači da je različit. Kad govorim o svojoj djeci kažem da nisu kao druga djeca. Time se ništa jasno ne izriče. Einstein, Mozart, Michelangelo nisu bili kao drugi ljudi.”
