Nebo i zemlja, rezime je 39-godišnjeg Dalmatinca, konobara koji se probao u većini turističkih poslova, kad priča o svojihtrinaest-četrnaest godina iskustva na Jadranu i uskoro sedmoj godini u Austriji.
Po zanimanju hotelsko-turistički tehničar u Hrvatskoj je imao tri poslodavca, kod dvojice je radio po pet-šest godina, a između njih, kod trećeg, tek koji mjesec.
– Kod prvoga sam konobario dok nije otvorio hotel, a onda sam bio šef restorana. Mislio sam da mi nije loše, znam se postaviti i izboriti za svoj novac, ali tek sam kasnije shvatio kakvo je to izrabljivanje bilo. Zarađivao sam tisuću eura, to je u ono vrijeme bila dobra plaća, ali bio sam prijavljen na minimalac, radio sam bez slobodnog dana. Kao, uostalom, i svi ostali. A uvijek je bio problem kad je trebalo isplatiti dio na ruke, novca nikad dovoljno i gazda je većini na kraju ostao dužan. Neki su odradili i tri mjeseca, a da nisu dobili niti jednu dogovorenu plaću… – prisjeća se naš sugovornik (podaci u redakciji). – Nakon toga sam kratko radio na jednom našem otoku, zapravo dok taj restoran inspekcija nije zatvorila. Nismo znali da su to inspektori, ja sam ih baš posluživao za večerom, a kad su tražili račun, donio sam ga rukom ispisanog. Restoran uopće nije imao kasu, a tako je radio sigurno deset godina. Kad je zatvoren, zaposleni su ostali doslovce na cesti, neki nisu imali ni za trajekt do kopna.
U desetak godina rada na Jadranu nagledao se tužnih sudbina, sirotinje, kaže, koja je došla na more nešto zaraditi, a završila iskorištena i izvarana. On osobno, mislio je tada, ni na trećem radnom mjestu nije prošao loše. Kod tog poslodavca radio je sedam godina, i to sve, od prodaje sladoleda i mjenjačnice, do nabave i vođenja restorana, a jedno vrijeme i hotela.
– Zarađivao sam mjesečno oko dvije tisuće eura, mislio sam da je to super. A zapravo nisam znao za bolje. Nije to bila mala zarada, ali kad sam se zbrojio, preračunao da je to plaća za rad od 15 sati dnevno, da radim bez slobodnog dana, odlučio sam nešto mijenjati, probati kao konobar vani. Našao sam elitni hotel na jednom austrijskom skijalištu, mislio sam ako zadovoljim tamo, znat ću da mogu raditi bilo gdje. Poslali su mi novce za kartu, osigurali smještaj. I to ne bilo kakav. Dok se kod bivših poslodavaca na Jadranu u istom stanu naguravalo i po deset ljudi – ponekima je dopalo da s nepoznatim radnim kolegom spavaju praktički u istom krevetu, u Austriji me je čekala soba kakve su u našim hotelima sa tri zvjezdice, a imao sam i sobaricu. Nakon dva dana probnog rada odmah su mi ponudili ugovor za stalno. Plaća je bila 2.000 eura za 40 sati rada tjedno, godišnji plaćen. Rekao sam da ću razmisliti, ali znao sam da to ipak nije za mene. Tražio sam nešto gdje plaća nije fiksna, gdje se može više zaraditi – kazuje naš sugovornik.
S popriličnim iskustvom u turizmu i ugostiteljstvu i sa znanjem četiri jezika, nije trebalo dugo da nađe nešto po svojoj mjeri. Na istom mjestu, u restoran-baru na jednom austrijskom skijalištu, već je odradio šest zima. Od 12 do 15 sati, priča, poslužuju se ručkovi, a nakon toga se održavaju skijaški partyji.
– Radim tri i pol mjeseca, a kući se vraćam s pet-šest plaća. Mjesečna plaća mi je 2.950 eura, još jednu dobijem za godišnji, kao i bonus koji može biti od pola do cijele plaće, plus napojnice koje u nekim mjesecima budu koliko i sama plaća. A sve je legalno, preko računa – iskreno govori naš konobar, koji posao zimi u Austriji više nikad ne bi mjenjao za rad ljeti u Hrvatskoj. – Tamo je drugi svijet, kako se dogovorimo tako i bude, nema prevare, a ni deranja gostiju. Kod naših ugostitelja je filozofija ‘namirnice kupi što jeftinije, prodaj što skuplje’. U Austriji se s tako nečim nisam susreo. Stalo im je da gost bude zadovoljan, žele da se vrati, a po namirnice ne idu u dućane, 90 posto nabavljaju domaće, od lokalnih proizvođača – priča naš konobar. – Inače, kod nas je, primjerice, kilogram mesa pet do sedam eura, a nema mesnog obroka za manje od 20 eura. Kako to? Gledam, djevojka i ja na večeri što god jeli, uvijek je pedesetak eura. U Austriji isto jelo, bude kvalitenije, a 30 do maksimalno 40 eura. Neki dan sam se šokirao u Šibeniku, kuglica sldoleda tri eura, čaj nevjerojatnih šest eura?! Istovremeno, na ponajboljim austrijskim skijalištima cijena mu je dva-tri eura. Pivo je i ovdje i tamo oko pet eura, ali u Austriji malo tko ima plaću ispod 2.000 eura, a kod nas ljudi rade i za 700 eura – ljute našeg sugovornika razlike u cijenama na štetu hrvatskih potrošača.
Osvjedočio se i da među hrvatskim i austrijskim, kako kaže, gazdama ima razlike. Naši, smije se, odmah žele novi auto. – Gazda restorana u kojem zimi radim donedavno je vozio stari, hrđavi džip. Na poslu radi s nama rame uz rame, nekad i više od nas, a ni po odjeći ga nećete razlikovati. Jedne zime, kolegica se razboljela, nije bilo zamjene, i ja sam dva tjedna bez slobodnog dana radio, vodio terasu. Za jadranske prilike će zvučati nevjerojatno, ali gazda je nakon toga zatvorio bar na jedan dan da se ja odmorim – i sam je bio u nevjerici naš sugovorik, koji ni ne pomišlja zapošljavati se preko ljeta u Hrvatskoj, piše Večernji list.
