S. Marija Valburga (Josica) Petani, benediktinka samostana sv. Marije u Zadru, preminula je četvrtak, 6. kolovoza, u 92. godini života i 73. godini monaškog posvećenja.
S. Valburga će biti pokopana u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije u subotu, 8. kolovoza, na Gradskom groblju u Zadru, gdje će sprovodni obred predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a nakon sprovoda misu zadušnicu u crkvi sv. Marije u Zadru.
M. Valburga (Josica) Petani rođena je 28. kolovoza 1934. u Arbanasima, u Zadru, od oca Krste i majke Ane, rođ. Nikpalj, u obitelji sa šestero djece: četiri sestre i dva brata. Josica, čiji je nadimak bio Pina, završila je osnovnu školu na talijanskom jeziku u vrijeme dok je Zadar bio pod vlašću Italije, a u kući se govorilo arbanaški. U kontakt s hrvatskim jezikom došla je kasnije, pa joj je hrvatski bio stvarao poteškoće.
Krštena je 4. rujna 1934. u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima. Sakramente prve pričesti i potvrde primila je u srpnju 1943. godine. Bila je članica Društva Kćeri Marijinih. Tijekom liturgijske pripreme za Bogojavljanje, 5. siječnja 1948., kad je imala trinaest godina, dobila je jasni poziv da se posveti Bogu kao koludrica benediktinka. S jednim pohodom Gospi od Zečeva molila je, zajedno s nekoliko svojih prijateljica iz Društva Kćeri Marijinih, da joj Gospa pomogne u svladavanju poteškoća koje bi mogle spriječiti ostvarenje njenog poziva. Odluku o ulasku u samostan benediktinki podržao je i udijelio Josici blagoslov tadašnji ninski župnik don Ive Nikpalj, rođak njene majke.
U Samostan benediktinki Svete Marije ušla je 30. rujna 1951. godine, s navršenih 17 godina. Prilikom ulaska u samostan pratili su je roditelji, braća i sestre te članice Društva Kćeri Marijinih. U novicijat je ušla 9. studenog 1952. godine. Prve zavjete položila je 15. studenog 1953., a vječne zavjete 10. veljače 1957. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata njezina obitelj, kao i mnoge druge arbanaške obitelji, odlučila je optirati za Italiju i tamo potražiti novi život. Cijela obitelj je prihvatila tu odluku, osim Josice koja je već imala poziv za život koludrice u samostanu Svete Marije. U to vrijeme već je dolazila u Samostan, rado je sudjelovala u zajedničkim molitvama s koludricama i učila ručni rad. Bila je spremna na to da će njezina obitelj odseliti bez nje, ali otac se nije s tim složio. Tako je njezina odluka o ulasku u Samostan utjecala na odluku njene obitelji o ostanku u Zadru. S dubokim razumijevanjem za tu njihovu situaciju, č. m. Marija Benedikta Braun, opatica samostana Sv. Marije, dozvolila je njenom ocu da svake nedjelje kratko posjeti M. Valburgu nakon mise u katedrali sv. Stošije. Tako je s. Valburga osjećala povezanost s obitelji i veliku podršku cijele obitelji, a osobito oca.
Prije ulaska u Samostan, s. M. Valburga radila je kratko vrijeme u tvornici ribarskog konca i ribarskih mreža Sapri. U Samostanu je radila u pletionici džempera i ostalih odjevnih predmeta te je izvršavala sve tjedne službe. Mnoge obitelji iz zadarskog zaleđa dolazile su kod s. Valburge zbog izrade pletene odjeće, pa se može reći da nije bilo obitelji u tim krajevima koja nije imala barem jedan komad odjeće kojeg je izradila s. Valburga. Radila je ručni rad, a posebno narodni vez.
Po otvorenju Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar, s. Valburga bila je jedna od sestara koje su radile kao čuvarice SICU-a. Sve svoje službe obavljala je strpljivo i ustrajno, u vjernosti prema svom pozivu i karizmi sv. oca Benedikta. Poslušna Pravilu sv. Benedikta bila je jako revna za Djelo Božje i u zajedničkoj molitvi Časoslova. Za Lectio Divina više se služila literaturom na talijanskom jeziku, naročito benediktinskog karaktera. Bila je revna klanjateljica Presvetom Oltarskom Sakramentu te je u adoraciji provodila i nekoliko sati. U svojim poznijim godinama često je govorila: “Najsretnija sam kad sam zajedno s vama u molitvi“.
