Haški osuđenik Ratko Mladić ugasio se u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu u osamdeset i četvrtoj godini života, potvrđeno je iz njegove obitelji, čime je zatvoreno poglavlje biološkog vijeka čovjeka čije je ime sinonim za najteže užase devedesetih.
Iako je međunarodna pravda stigla u obliku doživotne robije zbog genocida u Srebrenici i zločina u Bosni i Hercegovini, Mladić je umro rasterećen kazne pred hrvatskim pravosuđem za ono što je počinio u zadarskom zaleđu.
Županijski sud u Zadru osudio ga je još 1992. godine na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom, s posebnim naglaskom na masakr u Škabrnji, no pravda na domaćem terenu ostala je neizvršena jer je godinama uživao zaštitu struktura koje su ga skrivale sve do uhićenja dvije tisuće jedanaeste.
Posljednji mjeseci donijeli su mu teško narušeno zdravlje i uzaludne vapaje obitelji za puštanjem na slobodu, no Haški tribunal odbio je sve humanitarne argumente, držeći ga iza rešetaka do samoga kraja.
Mladić odlazi s teretom neizbrisive krivnje, a preživjeli svjedoci njegovog krvavog pohoda ostaju svjedočiti da za neke rane vrijeme ne donosi mir, već tek spoznaju o zakasnjeloj ravnoteži.
