Pogledajte kako je mladi Toni iz Zadra 1952 pomeo svjetsku elitu i pred očima roditelja uzeo zlato!

Na Svjetsko prvenstvo u vaterpolu koje se igralo u Portugalu krajem lipnja i početkom srpnja, juniorski hrvatski vaterpolisti otišli su bez velike pompe i unaprijed stavljenog šampanjca na hlađenje, ali su Barakude juniori u subotu 4. srpnja na ceremoniji podjele medalja na najvišem postolju ponosno slušali intoniranje hrvatske himne. Nakon dugih 10 godina jedna U18 vaterpolska generacija osvojila je zlato na Svjetskom prvenstvu, odnosno sedmu zlatnu medalju na najvećim natjecanjima posljednjih 20 godina u uzrastu od 17 do 20 godina, a dio te velike i lijepe priče bio je nadareni vaterpolist s otoka Vira i član prve momčadi VK Zadar 1952 Toni Galušić. Osjećaj je, kaže Toni, bio fantastičan i još nedoživljen.

– Zaista je bilo fantastično. Još dok su se izvodili peterci od uzbuđenja nisam ni shvatio da smo pobijedili nakon što su Amerikanci promašili peterac u devetoj seriji raspucavanja. Mislio sam da nakon tog promašaja mi imamo izvođenje peterca, ali tada su svi počeli slaviti i skakati u bazen. Osjećaj je bio nevjerojatan, teško je to opisati. Bio je to nezaboravan trenutak – priča Galušić kako su hrvatski reprezentativci nakon pobjede u finalu završili u bazenu u Rio Maioru, a s njima i poneki roditelji koji su doputovali u Portugal. Na bazenu su bili i Galušići iz Vira, mama Ivana, tata Saša i četiri godine mlađa sestra Kristina.

– Došli su kada smo igrali protiv Srbije, a baš sam na toj utakmici zabio četiri zgoditka. Oni su mi uvijek velika potpora i bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Sve im dugujem – ponosan je Toni na svoju obitelj, u najmanju ruku isto koliko i otočni Galušići na svog Tonija koji je herojskim nastupom u polufinalu i finalu pokazao kako je nastup za nacionalnu selekciju pitanje ponosa, časti i obaveze. Toni je nakon četvrtfinala s Talijanima s pobjedom pokupio i virozu, odnosno jaku prehladu s grloboljom. S temperaturom je odigrao polufinalni meč protiv Španjolske i finale protiv Sjedinjenih Američkih Država, pa je nakon velikog slavlja i osvojenog zlata sljedeća dva dana proveo na putu prema Hrvatskoj i potom u krevetu. Društvo mu trenutačno pravi poznati domaći antibiotik širokog spektra.

– Odmaram, spavam i pokušavam se oporaviti, ali sam tijekom završnice turnira na svaki način pokušavao doći do daha. Čim bih izašao iz igre, koristio sam svaki trenutak da se odmorim na klupi i uhvatim zrak. Mučila me temperatura, ali igra i nastup za reprezentaciju Hrvatske te ponesu i daju dodatnu snagu. No bilo je fizički jako teško – objašnjava virsko-zadarski vaterpolist. U finalu protiv Sjedinjenih Američkih Država – baš na američki Dan nezavisnosti 4. srpnja – Toni je u bazenu nasuprot sebe imao robusne američke centre i bekove Jetta Taylora, Tristana Tuckera i Tylera Andersona, ali i sudački par koji je potegnuo za mlade Amerikance nakon što su Hrvati otišli na +4 (11-7, 12-8).

– Jesu, pomogli su Amerikancima nekim odlukama da se vrate u utakmicu i izbore peterce, ali mi smo također napravili neke greške. Bilo je to teško finale, kakvo smo uostalom i očekivali. Mogli smo dobiti bez peteraca, ali je ovako ispalo još slađe – dodaje četvrti strijelac Barakuda sa sedam postignutih zgoditaka na Svjetskom prvenstvu, koliko je zabio i Tonijev reprezentativni kolega, krilni napadač Duje Burazin. Više su zabijali samo organizator igre Nardo Dragaš (19), krilo Nardo Skejić (17) te središnji napadač i centar Petar Erenda (11). Ova zlatna generacija otišla je put Portugala bez prevelikih očekivanja. Barakude nisu doživljene kao momčad predodređena za medalje, ali pokazalo se kako je Hrvatska u vaterpolu velesila i kad se od izabrane vrste ništa posebno ne očekuje. Rezultat i veliki uspjeh u tom su smislu iznenadili i same reprezentativce.

– Istina je, uspjeli smo iznenaditi sami sebe. Krenuli smo porazom od Crne Gore, ali onda se dogodio preokret – priča Toni kako je Hrvatska potom nadigrala svjetske prvake Mađare, a onda i Srbe u posljednjoj utakmici grupne faze. Hrvatska je uhvatila moment i zajašila na najvišem valu u bazenu, pa je uslijedilo potapanje Italije, Španjolske i Sjedinjenih Američkih Država.

– Bilo je totalno neočekivano. Hrvatska je uvijek Hrvatska u vaterpolu, ali bili smo daleko od favoriziranih reprezentacija. No spojile su se kockice, došli su neki novi igrači u generaciju i stvorili smo momčad tijekom turnira. Nije bilo previše povjerenja i pažnje prema nama uoči Svjetskog prvenstva, no kako je turnir odmicao tako smo postajali sve zanimljiviji i bolji. Moment se dogodio protiv Mađarske, pobijedili smo i osjetili da možemo. Dogodila nam se euforija. Što smo više igrali i napredovali kroz turnir, to smo se sve više osjećali kao nepobjediva momčad. Bili smo srčani i psihološki stabilni u najtežim trenucima natjecanja. Imali smo igrače koji su dosad bili na nekoliko velikih natjecanja, ali nikad nismo imali takvu razinu samopouzdanja. To je presudilo – objašnjava Galušić kako je Hrvatska talila portugalsko zlato koje je osim na bazenu u Rio Maioru proslavljeno u Zagrebu kada je mlade hrvatske reprezentativce i stručni stožer dočekalo mnoštvo bližnjih, prijatelja, navijača, pa čak i seniorska reprezentacija s članovima HVS-a. Bio je to početak slavlja na domaćem terenu popraćen mikrofonima i kamerama, a ta priča za zlatne Barakude traje još uvijek.