Znate li zašto je u zadarskim kavanama bilo zabranjeno čitati novine? Razlog je strogo čuvana tajna!

„Kazalište je vrlo neudobno za one koji obično noću spavaju, budući da opera ili komedija ne počnu prije 11 sati uvečer, a završe u 2–3 sata poslije pola noći. I tada tek što pođu večerati, te prije no što odu leći, zarudi zora. Oni koji redovito žive tim životom, spavaju do 10-11 sati, zatim popiju kavu, obuku se i pođu u posjete do 2 sata poslije podne. Tada objeduju, a poslije objeda iznova odu spavati do zalaska sunca, kada odlaze u šetnju.“

Da nije spominjanja opere, da se radilo o odlasku u noćni klub, moglo bi se pomisliti da se radi o opisu suvremenog Zadranina, no zapravo je riječ o zapisu Josipa Hosta, člana povjerenstva Dvorske komisije, koji je 1802. godine u svom djelu „Botanički put“ pisao o zadarskom plemstvu. Spomen kave dokaz je kako se u ovom napitku u Zadru uživa stoljećima te kako je riječ o važnom dijelu narativnog i kulturnog identiteta grada. O toj temi na javnom predavanju „Povijest u ćikari kave: priče iz prvih zadarskih kavana”, u okviru nacionalnog festivala povijesti „Kliofest”, govorio je stručni suradnik na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru Marin Banović.

Zadar je, kao stoljetno središte istočnog Jadrana i mjesto intenzivnog kolanja ljudi, roba i ideja, prednjačio u prihvaćanju prekomorskih kulturnih utjecaja, među kojima je bila i kava.

Prvi spomen kave zabilježen je u doti jedne Zadranke 1792. godine, u kojoj su među ostalim pokretninama navedene i „cogome da caffe”, danas poznate kao „kogome” ili džezve, ručni mlinac i bruštolin, odnosno pržionik za kavu. Prema Zadarskom almanahu iz 1812. godine, kava je već bila uobičajen napitak; spominju se njezina diuretička svojstva, ali i opasnosti da kod osjetljivih osoba nadraži živce.

Veliki ugostitelj tog doba bio je Domenico Marcocchia iz Venecije, koji je u Zadru držao Bottega da Caffè detta Marcocchia, ali je i iznajmljivao prostore za „otvaranje kavane, biljara i igraonice u prizemlju i na prvom katu kuće na Kalelargi na razdoblje od jedne godine”.

– Dok su krčme bile smještene posvuda, kavane su se nalazile na Kalelargi i Gospodskom trgu, današnjem Narodnom trgu. Svaka kavana morala je imati ognjište za pripravu kave i bunar s vodom. U doba bez moderne komunikacije ljudi su satima čekali u kavanama da netko naiđe, pa su one bile prave društvene institucije u kojima su se potpisivali ugovori te održavale plesne zabave plemstva i obrtnika. No, nisu ih posjećivale žene ni težaci, koji su imali egzistencijalnih briga – istaknuo je Banović.

Bilo je i različitih problema pa je tako Vijeće desetorice 1789. godine zabranilo privatnu lutriju u kavani „All’azzardo”, a 1797. general Matija Rukavina zabranio je čitanje novina u zadarskim kavanama jer su revolucionarna strujanja „obuzimala slabe duše”.

– Tradicija ispijanja kave može nam biti nadahnuće za suvremeni ugostiteljski, narativni i kulturni identitet grada u cjelini. Grad Zadar prepoznao je taj potencijal pa je nedavno najavio povratak gradske kavane, možda baš u ovom prostoru – rekao je Banović.

V. d. pročelnika Odjela za povijest izv. prof. dr. sc. Mateo Bratanić zahvalio je izlagaču te dodao kako je kava imala svoj izrazit značaj u trgovačkoj razmjeni i stvaranju kapitalističkih odnosa. Bila je to kolonijalna roba podložna tržišnim igrama te sustavima ponude i potražnje, a istovremeno duboko ukorijenjena u našu kulturu kroz ritual konzumacije i međusobnih susreta.