Mladi Viranin Ive Vučetić vlastitim rukama obnavlja 83 godine star leut koji je 1945. prvi uplovio u oslobođeni Trst

Od rujna prošle godine Viranin Ive Vučetić predano radi na uređenju 83-godišnjeg drvenog broda. U svom dugom i burnom životu taj je brod služio kao ribarski leut obitelji Cecić s otoka Šolte, potom kao partizanski patrolni čamac koji je sa svojom šesteročlanom posadom krajem travnja 1945. prvi bio ušao u tršćansku luku, a 25-godišnji Vučetić preuređuje ga kako bi ovog ljeta zaplovio Virskim morem kao izletnički brod za turiste. Ive ima obrt nazvan Mačak, dok će desetipolmetarski leut ponosno nositi ime Mate. Osim po vlastitoj prošlosti, stari leut tako će biti obilježen i prošlošću Vučetića s Vira koji potječu od najstarijeg i prvog Mate Vučetića nazvanog Mačak. Od njega su svi Mačkovi: njegov sin Ive Mačkov, pa unuk Mate, praunuk Dalimir i prapraunuk Ive. Od Ive će sin, kad se ubrzo i sretno rodi, nositi ime Mate po djedu i prapradjedu zvanom Mačak. Djed Mate stariji je tri godine od leuta nazvanog Mate i ne treba mu reparacija. Lozu ispred kuće polako, ali vješto obrezuje sa skalina, a takvi su svi Vučetići Mačkovi koje zovu još i Brkljačini. Čvrsti na nogama, vještih ruku i s okom za detalje.

– Brod u papirima ima devet metara i 20 centimetara, ali sam izmjerio da ima oko deset i pol metara. Ranije su ga mjerili bez špiruna i timuna, a to su ipak dijelovi broda – kaže Ive preračunavajući dužinu broda s konstrukcijom na kraju pramca i kormilom. Unatoč dokumentiranoj veličini leuta u Svjedodžbi o baždarenju i Listi očevidnosti, mladom Vučetiću ipak je više za vjerovati. Cijeli je brod, od pramca do kormila, kao i golemu unutrašnjost ovog ribarskog leuta, Ive vlastitim rukama obnovio, popravio i dotjerao. Svaka rupa, pukotina, oštećenje, ožiljak od vremena, prošao je kroz njegove ruke, baš kao i stara kamena kuća Vučetića koju je Ive dobio od djeda Mate. Ive ju je temeljito obnovio, pa sada u staroj i obnovljenoj kući živi s nevjenčanom suprugom Nikom i kućnim ljubimcem, razigranom kujicom Deom. A do Mačkovih u Brkljačinoj put uvijek nekako pronađe i poneka mačka.

Ive je leut kupio od Ivana Cecića iz Bakra, porijeklom sa Šolte i unuka prvog vlasnika broda. Povijest leuta i obitelji Cecić ide ovako: brod je napravljen u Trogiru 1943. pod imenom Sveti Antonio, a naručio ga je djed Ivana Cecića koji je Vučetiću prodao brod, također Ivan Cecić zvani Bile. Ivan Bile je bio profesionalni ribar iz Grohota na otoku Šolti, pa iako to nije bio jedini brod u obitelji, Sveti Antonio bio je jedan od rijetkih brodova s unutarnjim motorom. Kao profesionalni ribarski brod korišten je svega nekoliko mjeseci, jer je odmah nakon kapitulacije Italije 1943. i izlaska njemačkih mornaričkih jedinica na područje srednjodalmatinskih otoka, Ivan Bile svoj leut uključio u Šoltansku i poslije Višku flotilu, odnosno na raspolaganje Mornaričkom odredu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ). Potmuli breket i štekanje brodskog motora, dvije godine kasnije, bili su jedva čujni u glasnom metežu tršćanske luke kada je u noći, najvjerojatnije 29. ili 30. travnja 1945., nekadašnji Sveti Antonio, sada patrolni čamac sa šesteročlanom posadom, bio prvi koji je uplovio u Trst. Bilo je to nekoliko dana prije dolaska slavnijeg i glamuroznijeg PČ-8 Udarnik koji se službeno vodi kao prvi brod u oslobođenom Trstu. Sin Ivana Bile, tada šesnaestogodišnji Tomislav Cecić, nije bio u tršćanskoj luci, ali je bio član ratne brodske posade na leutu svoga oca u Kvarnerskom pomorskom sastavu.

Kao mali od makine bio je zadužen za održavanje brodskog motora. Leutu se nakon te akcije bio izgubio svaki trag, a Ivan Bile pronašao ga je nakon rata putujući obalom. Oštećeni brod doteglio je na Šoltu i tada je bio prvi put popravljen i obnovljen za ribolov. Kada se Ivan Bile prestao baviti ribarstvom, leut je izvučen na obalu, ali je s vremenom ponovno počeo propadati. Tomislav ga je drugi put dao obnoviti; u brodogradilištu u Milni na otoku Braču povišen je njegov trup, napravljena nova paluba, kabina i natkabina. Tomislav Cecić sam je osamdesetih godina prošlog stoljeća plastificirao trup, palubu, krov kabine i natkabine, a izveo je i sve druge detalje na leutu. Kada se Tomislav teško razbolio, obitelj Cecića iz Bakra osposobila je brod i osigurala da 2003. doplovi sa Šolte u Bakar. Leut je prešao u ruke Tomislavovog sina Ivana Cecića koji nije imao afinitet za plovidbu, pa je pune 22 godine bio vezan za kraj, na suhom. Prošle godine Cecić je odlučio prodati brod po niskoj cijeni kako bi što lakše našao nekoga tko će brod obnoviti i omogućiti mu novi život i mirno more. Tu se u priču uključuju Ive Vučetić i njegov budući punac Igor Vučetić, Nikin otac i vlasnik suhe marine u Sitama (Gračić) gdje je Ive počeo s obnovom 83-godišnjeg morskog ljepotana.

– Kada smo išli u Bakar po brod, Ivan Cecić i njegova sestra plakali su kao kišna godina. Bilo im se teško rastati od broda, iako brod nisu prodali iz potrebe, nego zbog želje da netko brod obnovi i s njim plovi – govori mladi Viranin koji je brod kupio sa svojim puncem za svega 2.000 eura.

– Htio sam nabaviti nekakav brod ili gumenjak za najam, ali su svi koji su bili u poslu s najmom brodova svjedočili da tu zapravo nema neke zarade. Tada sam od Igora saznao za oglas u kojem se u Bakru za prodaju nudi brod za svega dvije tisuće eura – priča Ive koji je u prvi tren mislio kako je riječ o grešci i da brod košta 20.000 eura. No kada su Vučetići nazvali Ivana Cecića, dobili su potvrdu kako nije riječ o pogrešci u oglasu. Cecić je, naime, prodajom broda htio pokriti troškove ležarine na suhom vezu koju godišnje plaća 2.000 eura, a kako njegova djeca nemaju nikakav interes za leutom, prodaja po niskoj cijeni bila mu je prihvatljivije rješenje od agonije polaganog propadanja. I tako je leut početkom kolovoza 2025. bio kupljen od Ive Vučetića. Punac Igor Vučetić potom je kamionom s labudicom stari trošni leut dopremio do otoka Vira.

Leut je u početku bio plitak, također je bio bez kabine i sa svega šest konja. Ivan Bile ubacio je u njega IMT-ov motor od 33 konja, podignut je 30 centimetara i stavljena mu je kabina s natkabinom. Ive je s radovima počeo u rujnu kada je leutu otpilao kabinu i prebacio je oko metar i pol prema pramcu kako bi napravio mjesta za tendu i ogradu. Napravio je još nova rebra te obnovio svu drvenariju i plastificiranu površinu od brodskog pasa prema dolje.

– Izbrusio sam ga od početka do kraja. Dobio je novu struju, dok je IMT 533, traktorski marinizirani motor, generalno napravljen prije 22 godine. Želja je bila Ivana Cecića da prije smrti još jednom vidi leut kako plovi. Od Šolte do Bakra brod su vozili 20 sati – prepričava Ive kako je tekla posljednja plovidba njegovog leuta. Nakon te 22 godine provedene na suhom, nekadašnji ribarski leut Sveti Antonio, potom partizanski patrolni čamac te ponovno ribarski brod, upalio se bez problema. Ive ga je nalio naftom i zaverglao, a onda se ponovno se čulo njegovo štekanje i brektanje. Taka-taka-taka… Mladi Viranin promijenio je sve u motoru i brodu: ulja, antifriz, brtve, crijeva, impeler, očistio je iznutra i ispjeskario kolektor, pilao i plastificirao novu kuvertu, stavio tapete, instalirao i ogradio WC, postavio ležaj u provi, riješio struju i stavio nove instalacije… Jedino što nije još napravio je pituravanje, a taj će posao, ako sve prođe po planu, s pjeskarenjem odraditi nakon ljeta. Kuhinja će također čekati na sljedeće ljeto.

– Najbitnija mi je bila mehanika koju sam riješio u potpunosti. Brod može lijepo voziti i prijavljen je za deset ljudi plus posada od dva člana. Kapetan ću biti ja, a mornar naš pas Dea – veseli se Ive skorom porinuću. Za desetak dana virski izletnički brod Mate, leut od deset i pol metara, prvi će put nakon treće i temeljite obnove ploviti Virskim morem. Na brodu će bočno biti mjesta za sjedenje, na sredini stol za držanje pića i raznih stvari, dok će na pramcu još biti namještena dva ležaja za sunčanje. Na more će krenuti s veza u Marini koji je Ivi dao njegov otac Dalimir Vučetić. Izletnički brod Mate ići će prema Olibu, i to ne samo zato što prema susjednom otoku s Vira ne ide nitko, nego zbog olipskih plaža, lijepog porta, restorana i kafea.

– Tek kada brod stavim u more moći ću vidjeti koliko će brzo ići, odnosno koliko će mu trebati do Oliba i gdje je najljepše stati. Do dva sata vožnje bilo bi prihvatljivo. Nije ovo brzi brod, ali je lijep i stvoren za uživanje u plovidbi – govori Vučetić o planovima za ovo ljeto. Tako će 83 godine od rođenja u Trogiru, ratnih putovanja po dalmatinskim otocima i tihom noćnom ulasku u kaotični Trst, ribarenju oko Šolte i hibernaciji u Bakru, ribarski leut početi svoj novi život na otoku Viru. Kupljen je za 2.000 eura, a u njega je uloženo još desetak tisuća eura da bi bio spreman za rad. Ako posao ne bude išao, naglas razmišlja Ive, uvijek se može prodati kao potpuno uređeni brod za dobru cijenu. Spasio ga je oglas na Njuškalu koji je primijetio punac Igor Vučetić, a onda vrijedne ruke i srčanost njegovog mladog zeta koji se uhvatio u koštac s brodom od sedam tona.

– Nema smisla da nakon svega brod ponovno bude na suhom. Obnovio sam brod da bi plovio. Nije skup za održavanje i ne troši ništa. To je praktički traktor. S 20 litara može doći u Anconu. Upališ motor i ide pomalo osam-devet milja, taka-taka-taka…

Dva-tri puta pogriješim, pa naučim

– Uhvatiš se posla, pa što bude – objašnjava Ive Vučetić kako je rješavao probleme s obnovom leuta. Ive je vodoinstalater po struci i svaštar po zanimanju; obnovio je staru kamenu kuću vlastitim rukama i uz pomoć oca Dalimira te ponekog majstora. Dok je osam mjeseci radio na brodu, paralelno je popravljao sportskog Audija parkiranog ispred kuće koji je bio redoviti pobjednik na natjecanju za zvuk automobilskih motora. Ive čeka na hladnjak kako bi nakon ugradnje bio spreman za cestu.

– Neke osnove o motorima znam, ali ipak nisam mehaničar. Mogao bih doduše rastaviti cijeli motor, samo je pitanje bi li taj motor kasnije mogao upaliti. Igor me naučio raditi s plastikom, drugo sam učio sam i malo preko YouTube kanala. Dva-tri puta pogriješim, pa naučim – kaže.