Danas obilježavamo blagdan sv. Zoila, jednog od četiri zaštitnika grada Zadra, kao i Dan Caritasa Zadarske nadbiskupije.
Kako piše Zadarska nadbiskupija, sv. Zoilo ubraja se među najranije kršćanske svece čiji se lik izdiže iz ranokršćanske Crkve, obilježene progonima, mučeništvom i snažnim svjedočanstvom vjere. Živio je u 3. stoljeću na području Akvilejskog patrijarhata, u vremenu kada je kršćanstvo još bilo zabranjena vjera, a vjernici su živjeli pod stalnom prijetnjom progona, zatvora i smrti. Akvileja je u to doba bila važno rimsko i crkveno središte, ali i mjesto gdje su progoni osobito snažno pogađali kršćane.
Prema starim martirologijima i crkvenoj predaji, sv. Zoilo bio je svećenik, a u nekim izvorima i monah, posvećen molitvi, askezi i skrivenom služenju. Njegovo ime osobito se veže uz djelo milosrđa koje je u ranom kršćanstvu imalo duboko teološko značenje – pokop mrtvih. Stari prijepis martirologija iz 1596. godine navodi da je Zoilo bio onaj koji je pokopao tijelo mučenika sv. Krševana, kao i mnogih drugih kršćana koji su položili život zbog vjere u Krista.
U vremenu Dioklecijanovih progona taj čin nije bio nimalo bezazlen. Pokapati tijela pogubljenih kršćana značilo je javno se solidarizirati s progonjenima, priznati njihovu vjeru i ispovjediti vlastitu pripadnost Kristu. Zoilo je tim činom pokazao iznimnu hrabrost, ali i duboku vjeru u uskrsnuće tijela i dostojanstvo svakog čovjeka, čak i onda kada je društvo to dostojanstvo pokušavalo izbrisati.
Sv. Zoilo vodio je pokornički i samotnjački život. Predaja govori da je živio u skromnoj kolibi u močvarnom kraju u blizini Akvileje, na području koje se u izvorima spominje kao ad aquas gradatas, a koje se danas povezuje s mjestom San Canziano d’Isonzo u Italiji. Ondje je provodio dane u molitvi, postu i razmatranju, ali nije bio zatvoren samo u sebe – njegov život bio je otvoren patnji drugih. Upravo zato narod ga je već za života smatrao svetim čovjekom, ispunjenim Božjom blizinom.
O okolnostima njegove smrti nema pouzdanih povijesnih podataka. Ipak, brojni izvori i kasnija crkvena predaja drže da je sv. Zoilo podnio mučeništvo ili barem umro kao ispovjedalac vjere, ustrajan u svjedočanstvu Krista do kraja života. Njegova smrt, kao i život, ostala je tiha, ali snažna, duboko upisana u pamćenje kršćanske zajednice.
Nakon smrti, tijelo sv. Zoila bilo je pokopano u crkvi u Akvileji, gdje se vrlo brzo razvio njegov kult. Vjernici su mu se utjecali kao zagovorniku u nevoljama, a osobito kao zaštitniku onih koji žive na rubu društva. Razaranje Akvileje 452. godine, tijekom provale Huna, dovelo je do raspršivanja relikvija brojnih svetaca. Tako su i Zoilove relikvije prenesene u sigurnija područja, najprije u biskupiju Udine, gdje je bio čašćen 6. veljače, a potom se njegovo štovanje proširilo u Istru i duž jadranske obale.
U Zadru je kult sv. Zoila pustio duboko korijenje. Povijesni izvori potvrđuju da je već od 11. stoljeća bio jedan od najvažnijih i najomiljenijih svetaca u gradu. Postao je jedan od četvorice zadarskih zaštitnika, uz sv. Stošiju, sv. Šimuna i sv. Krševana. No za razliku od drugih zaštitnika, Zoilo je bio osobito blizak siromašnima – puku koji je živio unutar gradskih bedema i svakodnevno se suočavao s glađu, bolestima, ratovima i društvenom nepravdom.
U srednjovjekovnom Zadru, obilježenom snažnom religioznošću gradskih komuna, kult sv. Zoila bio je jedan od najupečatljivijih izraza pučke pobožnosti. Gotovo da nije bilo crkve, kapele ili bratovštine koja nije imala njegovu sliku, kip ili oltar. Njegovo se ime redovito zazivalo u molitvama, osobito u vremenima epidemija i opće nesigurnosti. Brojni hospitali i karitativne ustanove, koje su djelovale u Zadru od srednjeg vijeka do ranog novog vijeka, prepoznale su u sv. Zoilu svoga nebeskog zaštitnika.
Posebno značajan trenutak u povijesti njegova štovanja dogodio se 16. prosinca 1622. godine, kada je, po nalogu zadarskog nadbiskupa Luce Stelle, sarkofag s posmrtnim ostacima sv. Zoila svečano prenesen iz crkve Marije Velike u zadarsku katedralu sv. Stošije. Prije samog prijenosa provedena je rekognicija relikvija, uz trodnevni post, javne molitve i prisutnost crkvenih i gradskih vlasti. Taj je događaj bio doživljen kao veliki duhovni i društveni događaj, osobito važan za hrvatski puk koji se u sv. Zoilu osjećao zaštićenim.
Od tada se sv. Zoilo u Zadru časti na dva blagdanska dana: 16. prosinca, u spomen prijenosa njegovih relikvija, i 23. prosinca, koji se tradicionalno uzima kao dan njegove smrti i mučeništva. Ta su slavlja bila obilježena velikim svečanostima, procesijama, zvonjavom zvona i otvaranjem relikvijara, osobito u baroknom razdoblju.
Iako je u 17. stoljeću, pod utjecajem posttridentske obnove i kritičkog pristupa kultu svetaca, došlo do pokušaja ograničavanja štovanja sv. Zoila, zadarski puk ostao mu je vjeran. Zahvaljujući zauzimanju nadbiskupa Vicka Zmajevića početkom 18. stoljeća, njegov je kult ponovno potvrđen, a sv. Zoilo i dalje je slavljen kao ispovjedalac vjere i zaštitnik grada.
Danas sv. Zoilo ostaje snažan simbol kršćanskog milosrđa, poniznosti i brige za najslabije. Njegovo proglašenje zaštitnikom zadarskog Caritasa podsjeća da je briga za siromašne duboko ukorijenjena u povijesti zadarske Crkve. U vremenu došašća, kada se Crkva osobito poziva na obraćenje srca i djela ljubavi, lik sv. Zoila snažno progovara i suvremenom čovjeku: da se Bog prepoznaje u licu potrebnoga, da se vjera živi djelima, te da tiho i vjerno služenje ostavlja najdublji trag u povijesti.
