– Ja sam Nika Petrović Grilc, iška sam lopižarka i drago mi je da vas danas mogu ugostiti u Lopižarevim dvorima, u našoj konobi i ujedno ateljeu mog oca, a danas mom radnom mjestu, srdačno nas je dočekala ova mlada talentirana umjetnica, stvarateljica i čuvarica tradicije iškog lončarstva, na pragu svog doma u Velom Ižu.
Posjet njezinom domu i domu njezine obitelji jedinstven je doživljaj koji nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Stara otočka kuća, koju točno možeš čuti kako “diše”, predstavlja svojevrstan muzej s najboljim i najautohtonijim primjericma lopiža za koje je zaslužan Nikin otac Predrag Petrović – Pepi, poznati iški lopižar čiji su radovi stigli do svih dijelova zemaljske kugle.
Danas, toliko godina nakon njegove smrti, njegova kćerka s ponosom priča o tradiciji koju je njezin otac uspješno otrgnuo zaboravu i održao je na životu, i prenio je njoj. Stoga sa smješkom priča o svom ocu i trenucima kad joj je prvi put stavio glinu u ruke. Tad je to, dakako, bila dječja zabava, ali zahvaljujući tome, Nika je od njega preuzela i ljubav prema ovom tradicionalnom obrtu karakterističnom za otok Iž.
– Svaki put kad sjednem za kolo, kad uzmem glinu u ruke, imam osjećaj da nas dvoje nastavljamo razgovor od prije deset godina i to je neka naša komunikacija, kroz te posude. A inače gdje god dođem kod prijatelja, poznanika, i kad vidim njegove lopiže u prostoru, kao ovdje, recimo, isto osjećam to njegovo prisustvo kroz te posude koje je toliko volio i s tolikom ljubavlju radio, priča nam Nika provevši nas kroz svoj atelje u kojem na ručnom kolu radi lopiže, kako klasične, tako i one sa svojim modernim umjetničkim izričajem.
Njezine radove možemo vidjeti i u samom dvorištu kuće gdje su stilizirano postavljeni na podeste i tako uočljivi svakom posjetitelju.
Nika je sad posljednja iška lopižarka, što, pak, zvuči kao naziv nekog filma. No, zaista ona to i jest i jako je ponosna na tu svoju ulogu i velika joj je čast.
Prvi su joj susreti s glinom, dakle, bili uz oca.
– Zapravo se sjećam po fotografijama, zato što sam bila jako mala, bila sam možda dijete oko godine dana, i otac bi kad bi radio, davao bi mi grumen gline da se igram uz njega i imam prve slike gdje sjedimo, ja na sjedalici za hranjenje djeteta i mijesim glinu i sva sam sretna, a on vrti lopiže na kolu i tako je to krenulo. Meni je to bilo oduvijek igra, nikakvih pritisaka nije bilo, ali ljubav i interes je rastao i s vremenom sam naučila raditi na kolu i sve oblike tradicionalnog iškog lončarstva. I onda sam shvatila da je, u biti, to ne samo igra, nego i moj poziv.
Predrag Petrović uspio je sačuvati od zaborava tradiciju izrade lopiža koju su znali u to vrijeme samo stariji ljudi. Danas, pak, Nika na svojim leđima nosi “breme” očuvanja te iste tradicije.
– Pa, ja ga ne bi nazvala bremenom, za mene je to velika čast da mogu ovu tradiciju našeg otoka i to veliko znanje i kreativnost naših skromnih ljudi i otočana pronositi dalje, da mogu u vidu radionica, izložbi, pokazivanja u javnosti, pokazivati koje je tu bogatstvo. Jer ljudi možda imaju predodžbu – otok, škrta zemlja, nema vode – ali baš zato je ovoliko bogatstvo kreativnosti i upornosti, da se kroz ovako jedan pošten posao dođe do kruha.
Slušajući Nikinu priču, u isto vrijeme proučavamo i njezin atelje u kojem je, tijekom našeg razgovora, upravo završavala jedan lopiž. Zdjele su prekrasne, raznih oblika i namjena, veličina im također varira. U samoj glavnoj kući Nikina obitelj, osim posuđa, ima i tanjure kao i pribor za jelo također od gline, a puno je tu još raznih detalja koje vas je pomalo strah i taknuti jer su neki od izrađenih predmeta vrlo stari.
No, najljepše je od svega ta spoznaja da takvi predmeti još postoje, kao i činjenica da brojne obitelji u svojim domovima imaju lopiže njezinog oca koje i dan danas koriste. Primjer je i naš kolega čija obitelj također ima jedan takav, kupljen jako davno, a kojeg je Nikina majka odmah prepoznala kao djelo svog muža.
Ljepota tradicije upravo leži u njezinom očuvanju od zaborava jer to su rukotvorine koje će vječno podsjećati na autora. Ipak, Nikin otac nije imalo jednostavan zadatak očuvati lopižarstvo do zaborava i predstaviti ga svijetu kao nešto vrijedno pažnje i očuvanja.
– On je mojim rođenjem, a inače je završio za profesora likovnog tako da su mu kreativnost i likovnost bili bliski, poželio nešto stvoriti, a tada je iško lončarstvo bilo u rapidnom padu. Bilo je još zapravo samo pet živućih starijih lončara koji su još radili lopiže. Shvatio je da je to jedno znanje i tehnika i tradicija koja ne bi smjela ostati na njima. I na njihovo veliko veselje, on se počeo zanimati, odlaziti u njihove konobice, i pitati da li može raditi, a oni su ga dočekali zaista vrlo radosni i prenijeli mu svo to znanje jer već su bili stariji ljudi, koji su bili u penziji i nakon što su došli, moram reći većina ih je plovila, jedva su čekali u penziji raditi te lopiže. Međutim, ruke ih više nisu toliko služile i oni su sve to veliko znanje njemu pokazali i bili su sretni vidjeti da će on to ponijeti dalje. I tako je bilo, priča nam Nika dok je na ručnom kolu završavala jedan lopiž.
Pored njenog nalazi se i jedno malo kolo, koje je nekad bilo njeno, a danas tu zna sjesti njezin trogodišnji sin kojem je, kao što je i otac njoj, dala glinu u ruke.
– Moj sin će sad navršiti tri godine i od rođenja je uronjen u glinu, nema mu druge, ali na njegovu veliku radost jer djeca jako vole taj dodir prirodnog materijala, obično je to neki plastelin, a i sa glinom se igraju. Ovdje je njegovo lončarsko kolo, njegova pregačica i on rado radi sa mnom bez ikakvih pritisaka, neka se igra, neka uživa. A sigurno da će mu svijest o tome koliko je to bitno biti prenesena. A što će on poslije s time, to je na njemu.
Nikin otac Predrag radio je uporabne predmete, naslonjene na tradiciju, ali i neke nove oblike vidljive po ateljeu.
– Pa i jedno i drugo. On je počeo tradiciju i sada ovdje na ovom stolu vidimo te neke osnovne tradicionalne oblike. Neki su manji, čisto da mogu ovako na jednom mjestu mogli biti prikazani. Također i na ovaj strani ima dosta tradicije. Naravno, on je želio oživjeti i održati te tradicionalne oblike koje se danas većina može koristiti. A ujedno je radio i neke nove oblike koji možete iza mene vidjeti. To su posude inspirirane tradicijom, ali s jednim suvremenim udahom, sa suvremenim izričajem, tako da je radio jedno i drugo. I meni i njemu, to mogu reći i u njegovo ime, sigurna sam, najdraži rad je bio na ovako jednom ručnom kolu. Ne mogu vam to opisati, to je nešto bazično, to je nešto tako iskonsko. Tako da ja radim i na električnom kolu, radim i suvremenu keramiku, ali sjesti i napraviti lopiž, što je nešto što me centrira. Ako je dan kaotičan, znam da ću za kolom naći taj mir. I valjda je to zaista ta neka iskonska poveznica s našim precima i on je isto tako osjećao.
Radova njezinog oca ima u depoima Muzeja antičkog stakla u Zadru, a njegove keramike ima i u Etnografskom muzeju u Zagrebu gdje je cijela zbirka, kao dijelom i u Zadru.
– Njegova keramika je, osim u javnim ustanovama, u mnogim privatnim domovima i to diljem svijeta, tako da lopiži žive dalje i ljudi mi se znaju javiti i poslati mi fotografije ili pokazati, kao vaš kolega fotografiju, kako kuhaju u njima, kako ih drže za ukras i to mi je posebno drago.
Nika sa obitelji živi u Beču, a kao keramičarka i multimedijalna umjetnica klasičnom je tradicijskom lončarstvu dala i jedan moderan duh, što se posebice vidi i kroz njezine fotografije i videa pod morem gdje također snima svoju keramiku.
– Meni je naravno važno da izrazim sve te ideje koje imam, no međutim, one su toliko usko povezane s ovom tradicijom, da jednostavno većina mojih suvremenih dijela izgledaju tako da je ispod lopiž, a gore se nešto suvremeno nastavlja. Izlažem na skupnim izložbama, na nekoliko samostalnih sam izlagala, i osim tradicije, osim lopiža koja radim i za kuhanje i za korištenje, stvaram i tu suvremenu keramiku. Nosim je sa sobom i pod more i čak na obale Dunava u Beču, kada sam tamo, i radim s njom te art performance tako da, evo, lopiži žive i jedan suvremeni život.
Vrlo je veseli kad se za njezin rad i uopće za iško lončarstvo zainteresiraju mladi pa je nedavno imala i radionicu za studente na Sveučilištu u Zadru koja je pobudila veliki interes.
– Bilo mi je prekrasno, da kažem odmah, zato što sam dočekana zaista s velikom dobrodošlicom i znatiželjom studenata. Najbitnije u svemu što radite imati tu znatiželju i iskru. A studentima arheologije ovakva vrsta lončarstva, dakle, kolo koje datira iz četvrtog stoljeća prije Krista i način izrade polaganim građenjem valjušcima, je to neprocjenjivo znanje, vidjeti kako je to sve nastalo. I oni najčešće nađu te fragmente keramike na svojim nalazištima pa im je sad jasnije zašto su pukli na tom dijelu, kako je šamotirano… Jednostavno, moje veliko zadovoljstvo je bilo vidjeti s koliko sreće su pristupili tome, s koliko predanosti i svaki od njih u sat vremena je uspio stvoriti jedan lopiž, jednu pravu posudu iz koje bi se moglo kuhati. Bilo nam je zaista divno i korisno u svakom smislu, pogotovo njima kao studentima, zaključila je.
Dakako, iški lopiži pobuđuju i veliko zanimanje brojnih posjetitelja koji dođu u Veli Iž i žele iz prve ruke vidjeti Niku na djelu. Takvih je posjetitelja puno pa to predstavlja i svojevrsnu turističku atrakciju.
– Često dolaze ljudi, pogotovo zato što je ovo mjesto gdje se sada nalazimo bio jedan izložbeni prodajni centar koji je poznat ne samo u Hrvatskoj nego i izvan, tako da turisti svakako traže i znaju za tradicionalnu išku keramiku. I posebno mi je zadovoljstvo što sam ovo ljeto imala priliku kod našeg susjeda iz Švicarske, koji je otvorio jedan Dom delle belle arti, dakle, jedno mjesto gdje je ugošćuje umjetnike i drži art rezidencije. Ja sam bila prva gošća toga doma ovo ljeto i svakog dana tri tjedna sam stvarala u ateljeu, s otvorenim vratima, i svi posjetitelji su mogli doći vidjeti kako nastaju lopiži na ručnom kolu u ovom kontekstu Iža jer lijepo je držati radionice svugdje po Hrvatskoj, ali ovdje baš taj izvor. Tako da je to imalo jednu posebnu težinu, ajmo reći, i lakoću. Jer ljudi idu u šetnju i vide – o, što se ovdje događa? Ajme, ovo je tradicija, super. Imala sam zaista prekrasnih susreta i lijepih, ajmo reći, povratnih informacija, koliko je to važno da ste na ovom mjestu takve stvari održavaju. Tako da rado otvorim vrata i svog ateljea kad god netko pokuca.
Rad na lopižu kojeg je Nika obrađivala tijekom našeg razgovora, polako se bližio kraju. Ono što je bilo evidentno jest da je to jedan specifičan postupak i tehnika koji u konačnici, u znalačkim rukama, stvore takav oblik kao što je lopiž.
– Na ručnom kolu se posuda polagano gradi i počinje se s jednom debljom pogačom, koja se pričvrsti na dno, na površinu kola i to će zapravo biti jednom dno posude. Zatim se odreže višak kako bi ona bila pravilno centrirana na kolu, kada se okreće da bude zaista u centru. Nakon toga se rade valjušci, koji izgledaju poput kobasica, spiralno polažu na dno i polagano prstima povezuju. Iško lončarstvo koristi tri vrlo jednostavna alata, a to su šiljak, razganjača i kostora. I sa ta tri alata pomalo gladite posudu izvana s razganjačom, razganjate njene stranice i dobijete ovaj lijepi trbušasti oblik. Sa šiljkom ćete napraviti rupice na ovim ušicama. Tako da se u biti vrlo jednostavni alat koristi. Usto se koristi vrlo malo vode. Neki koriste spužvicu, neki koriste komadić kože i posuda se zaglađuje. Ali to je na samom kraju gdje smo mi trenutno i došli, jer znate na otoku je uvijek oskudica vode pa se valjda i to lončarstvo nekako tako razvilo da se štedi voda. Tako da, evo, tako je nastao lopiž, uskoro ćete vidjeti i taj zadnji “touch”, priča Nika upravo dovršavajući novi lopiž.
Ono što smo također naučili prigodom ovog posjeta je i glina koja se upotrebljava za izradu lopiža.
– Ova otočka iška glina dobija jednu onako lijepu crvenu terakota boju kad se ispeče. Ona se miješa sa kalcitom, s pijeskom, u biti, koji se dobije od tog kalcitnog kamena. Neki je zovu babina sol, mi zovemo vrsta. I zašto se miješa s tim, zašto se šamotira? Upravo zbog toga što su te posude bile korištene na otvorenom ognjištu. I pečene su, uostalom, na otvorenoj vatri. Kasnije se kuhalo na njima na vatri. I da bi one preživjele te šokove visokih temperatura, one moraju imati mješavinu gline i vrste ili nekog drugog šamota. I zato se nožno mijesi glina i pri tom se dodaje taj fini kalcitni pijesak. To je vrlo bitno za sve te posude za kuhanje. Vrlo kratka su ta pečenja i dostižu se zapravo relativno niske temperature, nekih 850-900 stupnjeva a jedan porculan, primjerice, se ne peče ispod 1200 stupnjeva, tako da to je neka razlika, ali za ove posude za kuhanje je bitno da ostanu još malo, ajmo reći, porozne, da se nisu sasvim vetrificirale i postale neporozne. Jednostavno su bolje za kuhanje. To im daje elasticitet pri naglim izmjenama temperature na ognjištu ili na plinu ili u pećnici.
– Bitno je pripremiti posudu. Najčešće ovdje na Ižu bi se stavilo maslinovog ulja i pustilo da je posuda upije, pa bi se malo okretalo da cijelim tim unutarnjim dijelom upije to ulje. Zatim postoji još jedna tehnika, a to je da se u posudu uspe malo mlijeka i onda se ona stavi na laganu vatru i čeka se da to mlijeko prokuha i zapravo iskipi i ispari i malo zagori. I time ona te svoje porice malo zatvori i spremna je za kuhanje. Najbitnije za posude, kada kuhate u jednoj zemljanoj posudi, je to da svaki puta kada kuhate u njoj stavite je na najnižu vatru. I kroz jedno 5 do 10 minuta kada osjetite da se cijela zagrije, onda joj postepeno podignete temperaturu, plin, pećnica, nije bitno, ali najvažnije, dakle, da ona ne doživi taj šok da je ubacite na najjaču vatru. Kasnije ona ide na sve temperature i to zaista nije problem.
Svatko tko posjeduje lopiž i kuhao je u njemu, zna koliko je hrana ukusnija kad se tako priprema, u to nema sumnje. I Nika voli spremati u lopižu, kad se za to ukaže prilika.
– Volim, volim jako kuhati. Moram priznati, ne često, uz malo dijete i jedan brži način života. Ali kada je jedna posebna prilika, onda najradije skuham u lopižu. I to tatini su mi najdraži. I zato što baš se trebate posvetiti toj posudi, trebate se posvetiti trenutku. I to je nešto što bi bilo dobro, da svaki dan tako kuhamo. No, međutim, možda nismo uvijek u situaciji, ali jedan je lijepi ritual, ajmo reći, kad se posvetite posudi i posvetite hrani, još ako kuhate za voljene osobe. I kasnije ta posuda lijepo, rekli bi na Ižu, “figura” na stolu kada je poservirate. I hrane u njoj još neko vrijeme ključa. Jednostavno ona drži tu toplinu, točno se vidi kako poprimi tu toplinu.
Nikin novi lopiž bio je završen baš na vrijeme da i mi svjedočimo tom “rođenju”, pored svih ostalih koje Lopižarevi dvori imaju, poput pravog muzeja posvećenog iškom lončarstvu.
Na Velom Ižu tako i dalje živi priča o lopižu – skromnoj posudi, ali velikom dijelu otočne tradicije, koju posljednja majstorica i danas s ljubavlju čuva od zaborava. Provjerite, možda negdje neki skriveni kutak vašeg doma krije ovakvo blago, a da ni sami niste svjesni. Pronađite ga i dajte mu pažnju koju zaslužuje i pri tom se sjetite da posjedujete važan dio jedne tradicije.
Ovaj sadržaj napravljen je u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zadra.
@023.zadar Posjetili smo Veli Iž te dom talentirane umjetnice, stvarateljice i čuvarice tradicije iškog lončarstva, Nike Petrović Grilc! Sve o lopižarima saznajte u videu! #023 #veliiz #lopizari #nikapetrovicgrilc #zadar Ovaj sadržaj napravljen je u suradnji s @Zadar City Tourist Board ♬ original sound – 023.hr
