Visoko na planini, tik uz Nacionalni park Sjeverni Velebit, smjestilo se mjesto najpoznatije po Svetištu Majke Božje od Krasna. To mjesto svaki dan obilazi poštar Zdravko. Ali, na ovakvim mjestima poštari nisu samo poštari. Oni su zlata vrijedni gosti.
“Od velike su nam pomoći. Jer mi smo odbačeni od svega. Pet kilometara od glavne pošte, 20-30 kilometara do Otočca i oni namin za sve svrhe. Donijeli bi nam i lijek iz apoteke”, kaže Ankica Devčić iz Krasnog za RTL.
Poštar se zove Zdravko Stanišić.
“Lijekove, nekome čak i kruh znamo nosit, račune plaćamo i tako. Ali, manje-više, svi se znamo. I onda ja ovisim o njima, oni ovise o meni. Povjerenje, ništa drugo”, kaže nam poštar Zdravko
U opisu radnog mjesta, poštara koji svakodnevno dolazi iz Otočca, je obilazak 400-tinjak stanovnika u 14 raštrkanih planinskih zaseoka.
Poštari u planinama
U Krasnome, visoko na Velebitu, na 800 metara nadmorske visine poštari se ne voze na mopedima i ne raznose tako poštu. Ovdje moraju imati automobile jer često padne snijeg, a isto tako naiđu i na medvjede.
“Na divljač naiđemo svakodnevno. Veprovi, lisice, srne, toga ima baš dosta. Medvjed je samo jednom naišao samo. Bio je u prolazu”, kroz smijeh nam kaže poštar Zdravko.
I poštanski ured u središtu mjesta mještanima je prozor u svijet.
Poštara Marka Sertića, koji svakodnevno dolazi iz 45 kilometara udaljenog Senja, mještani redovito obilaze.
“U Krasnom je raditi krasno.. Tu vam je još uvijek ono – poštar, doktor, pop i učitelj, to se još uvijek cijeni nekako”, kaže poštar Marko.
Uz poštarski posao za koji je plaćen, i Marko napravi puno usluga mještanima i u privatno vrijeme.
” Bilo što da treba. Znači, ja sam znao kupovati i kekse, i hranu, bilo što i donest tu.. Evo svaki dan nekog vozim jer nisu baš ni autobusne linije nešto česte. Recimo, kad nema škole, onda samo jednom tjedno autobus”, priča nam poštar Marko.
Za stanovnike će poštari reći da su skromni, vrijedni i da poštuju i cijene svaku pomoć.
“Poštar Marko je stvarno dobar, što god treba, bilo koju uslugu. Iz Senja da donese, lijekove ili nešto drugo, on je stvarno ok. I Zdravko je isto dobar”, govori nam Ruža Marenić iz Krasnog.
Počašćeni u svakoj kući
Katica Anić iz Krasno da ne zna je li joj draži Marko ili Zdravko. Na pitanje jesu li se sprijateljili s njima odgovara:
“Pa nego što! Pa što se ne bi sprijateljili?1 Bože moj, s takvim ljudima…”.
Sprijateljio se Marko i s proizvođačima sira, pa redovito navraća u siranu u zaseoku Anići poznatoj po izvrsnom ličkom škripavcu.
“Zna ponijeti sir svojim prijateljima, našim prijateljima u Senj i to nam jako puno znači jer kad je nevrijeme mi ne možemo doći do dolje i učini nam uslugu”, kaže Danijel Anić iz Krasnog
I Marko i Zdravko, koji po pola radnog vremena rade u Senju i Otočcu, rad u planinskim uvjetima ne drže opterećenjem, nego boljom stranom svoga posla.
“Počašćen sam u svakoj kući. Prelijepo, eto!”, kaže poštar Zdravko.
“Nitko nije nervozan. Nekad bude 20-30 ljudi, oni pričaju, njima je to događaj da se oni svi nađu, vide. Pogotovo kad mirovine dolaze ili kad su računi.. Tu je puno smijeha, priče. Neću reći da zapjevaju, ali sve je u biti nekako lagano”, tvrdi poštar Marko.
Planinski poštari bi mirne duše, kažu, potpisali da u Krasnome rade do mirovine.
