Proizvođači šećerne repe i posljednja šećerana u Hrvatskoj na velikoj su prekretnici i bore se za opstanak. Nadaju se da će ova sezona biti koliko toliko dobra jer, ako se ne zaustave negativni trendovi i ponove zadnje dvije katastrofalne vremenske godine, od proizvodnje bi moglo odustati i ono malo preostalih proizvođača repe. A to bi značilo i gašenje posljednje šećerane u Hrvatskoj – one u Županji, piše Poslovni dnevnik.
U Sladorani je u rujnu je započela 79. kampanja prerade šećerne repe u kojoj će se, prema očekivanju, proizvesti oko 65 tisuća tona šećera. To je za oko 30 posto manje od potrebnih rentabilnih količina. U Hrvatskoj industriji šećera ističu kako mogu biti zadovoljni što su najznačajniji proizvođači ipak ostali uz njih. Ove godine zbog povoljnih klimatskih uvjeta očekuju se veći prinosi iako je bilo manje hektara pod šećernom repom, 7260 naspram oko 10 tisuća hektara koliko je bilo lani. Stručnjaci ističu da su proizvođačima repe potrebna izdašnija sredstva, ako se želi sačuvati ovu proizvodnju.
Smanjivanje broja proizvođača i hektara nužno vodi gašenju domaće proizvodnje repe, a onda posljedično i šećera. Proizvođači su u prošloj godini, kada je riječ o potporama, imali od 400 do 450, a sada one iznose oko 670 eura po hektaru, što je rezultat zajedničkog dogovora ministarstva, Hrvatske industrije šećera i proizvođača.
Predsjednik Uprave Hrvatske industrije šećera Željko Zadro ističe da je prošle godine očekivano 110 tisuća, a proizvedeno svega šećera 55 tisuća tona šećera, dok se ove se godine očekuje proizvodnja od oko 65 tisuća tona, što je ispod rentabilnosti i to za oko 30 posto. “Da bi bili rentabilni moramo minimalno proizvesti 100 tisuća tona šećera, a za to nam je neophodno minimalno 10 tisuća hektara pod repom i jedna koliko toliko normalna godina”, rekao je Zadro. Kazao je i kako u okružju od oko 500 kilometara od šećerane Županja deficit proizvodnje šećera 1,5 milijun tona.
Hrvatska je od države velike izvoznice, jer je šećer godinama bio top 1 izvozni proizvod, došla na pozicije da postoji ozbiljna prijetnja da izgubimo ovu proizvodnju, dok uvoz sve više raste. Iz tog razloga je država ovu proizvodnju već proglasila strateškom, te na sve moguće načine pokušava osigurati financijska sredstava za potpore, kako preostali proizvođači ne bi prestali proizvoditi. Prestanak rada posljednje šećerane značio bi ogromne probleme, prije svega bi bilo potpuno ovisni o uvozu, a cijene šećera bi značajno narasle za potrošače, ali i za prehrambenu industriju.
Osim potpora koje su glavni motiv za proizvodnju, na pad su utjecale klimatske promjene, suša, poplave, pojava štetnika koje proizvođači teško suzbijaju jer je EU kroz svoje zelene politike zabranila brojna zaštitna sredstva koja su koristili, a alternativna nisu pronađena. Uz to EU je ukinula proizvođačke kvote za šećer, što je utjecalo na velike poremećaje na tržište u cijeloj EU, dok su tržišni poremećaji, oscilacije u rastu i pada cijena šećera na robnim burzama, ali i prekomjerni uvoz šećera iz Ukrajine doveli do toga da se proizvodnja nalazi pred ukidanje.
Predsjednik Uprave posljednje šećerane Željko Zadro ipak kaže kako “nema predaje i odustajanja”.
Prosječno smo od 2021. do 2024. imali 9428 hektara pod šećernom repom, a ove je godine je to palo na 7200 hektara. Kretanje zasijanih površina u EU od ukidanja proizvodnih kvota 2017. pokazuju da je u cijeloj EU pad površina bio 14 posto, dok je najveći pad bio u Hrvatskoj – čak 63 posto, s 19.530 hektara pali smo na 7200 hektara. Veliki pad poput našeg, ali ipak manji, imali su još i Talijani i Mađari. Proizvodnja repe u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje do prije par godina činila je oko dva posto. U proizvodnji šećerne repe bili smo samodostatni između 80 i 88 posto, ovisno o godini, a proizvodnjom se prije ulaska u EU bavilo više od 1200 proizvođača, dok je danas taj broj znatno pao. Najveća proizvodnja repe bila 2007. – čak na 33.600 hektara.
“Tradicija proizvodnje šećera iz repe u Hrvatskoj duga je više od 100 godina i bila je najprofitabilnija proizvodnja, a šećer glavni izvozni proizvod u ukupnom izvozu hrane. Preradom šećera bavile su se kompanije koje su investirale u tehnologiju, razvoj poslovanja, odnose s kooperantima te suradnju sa znanstvenim institucijama, kako bi proizvodnju učinile konkurentnijom na europskom tržištu. Zato je ovaj sektor bio primjer dobre vertikalne integracije i suradnje primarnog i sektora prerade”, kažu u Hrvatskoj industriji šećera. U proizvodnji šećera postizali smo uglavnom vrlo visoku samodostatnost koja je 2017. dosegnula čak 135 posto. Proizvodnja je do ulaska u EU prosječno bila oko 222.500 tona. Nakon ulaska, imali smo proizvodnu kvotu u količini od 192.877 tona.
Podaci HIŠ-a pokazuju da smo prosječno u razdoblju od 2013 do 2016. godine proizvodili 294.705 tona šećera, a to je u razdoblju od 2021. do 2024. palo na 93.673 tone. Najveći izvoz imali smo od 2005. do 2008., prosječno 206.712 tone i od tada padamo pa smo u posljednje četiri godine došli na tek 86.021 tonu. Devetogodišnji prosjek prije ulaska u EU (2005.-2013.) pokazuje da je šećer bio broj jedan izvozni proizvod s ukupnim izvozom većim od 109 milijuna eura (10,54 posto svog agro izvoza), dok je nakon ulaska u EU do danas (2014.-2024.), pao na šesto mjesto i oko 75 milijuna eura (3,02 posto).
U HIŠ-u i dalje ne gube nadu te još uvijek vjeruju u očuvanje proizvodnje. Upravo bi im potpora, koju za proizvodnju dobivaju proizvođači šećerne repe, trebala osiguravati sirovinu. Vjeruju i da je jedno od rješenja navodnjavanje te dozvola korištenja zaštitnih sredstava koje mogu zaustaviti uništavanje proizvodnje.
Sve do prije nekoliko godina Hrvatska je sačuvala tri šećerane što je, zapravo, nevjerojatno postignuće uzimajući u obzir da Mađarska s neusporedivo većim površinama već više od 20 godina ima samo jednu šećeranu, a nekada ih je imala čak 12, ili Italija s 15 puta više stanovnika, već cijelo desetljeće ima samo dvije šećerane. Samo je ove godine zatvoreno čak pet šećerana, dvije u Španjolskoj, jedna u Austriji, te po jedna u Češkoj i Francuskoj.
