Prizor kojeg je volonterka rendžerica Tonka vidjela u Biogradu, u šumi iznad groblja, nemalo ju je iznenadio i šokirao. Na stablu je vidjela tijelo životinje za koju je teško reći je li lisica ili čagalj, no o kome god da se radi, tamo biće nije došlo samo. Ubijeno je i ostavljeno na drvetu koje se nalazi u šumi koja je oko 500 metara od reciklažnog dvorišta i koja je puna smeća, donosi Jutarnji list.
Fotografiju su objavili iz udruženja građana Ranger Čuvari prirode Hrvatske koji smatraju kako je riječ o ostavljanju poruke. Napominjemo da je prizor UZNEMIRUJUĆI.
Skloni su vjerovati da je ovo čagalj i da je netko htio poslati poruku da ih ima previše u šumama.
– Ovo je namjerno ostavljena poruka na koje smo već nailazili. Recimo, znali smo tako naići na obješene lisice, otrovane dabrove… Čagalj radi štetu poljoprivrednicima jer u čoporu napadaju stada, ali opet, ovo nije način da se životinje ubije. Fotografiju smo poslali u Ministarstvo poljoprivrede i očekujemo njihovu reakciju – rekli su nam iz udruženja.
Ravnatelj zagrebačkog ZOO vrta Ivan Cizelj rekao nam je da bi rekao da se radi o čaglju, no moguće je i da je lisica. U svakom slučaju, kaže, tamo životinja nije dospjela sama.
– Oni se ne penju na drveće, nijedna od te dvije vrste, tako da je ovu netko tamo objesio – istaknuo je Cizelj.
Premda mnogi o čagljevima imaju loše mišljenje, smatrajući kako se radi o uspješnom šumskom predatoru, Studija o čaglju (Osijek, 2015.) pokazala je nešto drugo. Ona, naime, navodi kako je analiza želudaca čaglja, koja se provodila dvije godine i uključila je 238 životinja, pokazala kako su ostaci srne nađeni u njih osam. U dva su nađeni ostaci laneta koje je vjerojatno ulovljeno, no za ostale uzorke, navodi se u studiji, nema dokaza da je riječ o lovu, a ne o jedenju lešina. U našoj zemlji nisu zabilježene značajnije štete od čagljeva. Oni, naime, samo u čoporu mogu uloviti veću životinju, poput srne, dok sami love isključivo manje glodavce.
Na područjima gdje žive čagljevi nema ni vukova ni lisica. Oni se, naime, drže podalje od vukova, dok se lisice drže podalje od njih. Ipak, jedna je vrsta s kojom dobro skladaju – psi. S njima čak mogu imati i potomke.
Čagljevi su se u kontinentalnom dijelu naše zemlje vjerojatno pojavili početkom devedesetih, no, prvi put je to i službeno potvrđeno 1998. godine. To je čagalj u divljini, koji je došao prirodnim putem, no bilo ih je u našoj zemlji i ranije. Tako je 1491. godine zabilježeno da su na Korčuli živjeli čagljevi koje su pomorci donijeli sa svojih putovanja. Odatle se on proširio na druge otoke i kopno, no ne zna se je li prenesen ili je doplivao. Za sada je vrsta opstala jedino na poluotoku Pelješcu.
U drugoj polovici XX. stoljeća mediteranska populacija širi svoj areal prema sjeveru i zauzima područja u zadarskom zaleđu, a pojedinačni skitajući primjerci sreću se u Istri, Sloveniji i Italiji. Latinsko ime Canis aureus za dalmatinskog čaglja koristi se već početkom XIX. stoljeća, dok neki stručnjaci smatraju da se radi o posebnoj podvrsti čaglja i nazivaju ga Canis dalmatinus, stoji u Studiji.
Kad zauzmu neki prostor, čagljevi ga brane tako što ga označavaju mokraćom i izmetom. Danju se skrivaju u svojim brlozima, a navečer izlaze u potragu za hranom,. Jedu sve: ono što ulove, ali i strvine, voće i povrće. Ništa im nije odbojno: pojest će skakavca, miša, štakora ribu, puža, razne kukce, voće, povrće… Često love i životinje koje su u lovu ranjene, ali pobjegnu od ljudi, no preslabe su da bi preživjele. Čagalj je, jednostavno, veliki oportunist.
Na Pelješcu ih najviše ima u blizini tamošnjeg odlagališta otpada, jer se ove životinje, koje se inače boje ljudi, po noći odvaže doći do mjesta koje miriše po ljudima, ali tamo ima hrane. Slično je i i u Zadarskom zaleđu, Dubrovačkom primorju i Konavlima. Često će nakon oranja proći strništima i pojesti glodavce koji nastradaju, a nije im strano ni nakon svinjokolje pojesti ono što ljudi odbace, poput ostataka kože s dlakom, uški, iznutrica…
