Dok su se sudionici “Dalmatinskog marša protiv fašizma” kretali zadarskim ulicama, stvarna se bitka nije odvijala na Kalelargi, već u digitalnom prostoru. Tri videozapisa objavljena na portalu 023.hr – intervju s prosvjednicom s Korčule, napad crvenom bojom iz glisera te sukob interventne policije s navijačkom skupinom Tornado – postali su okidač za tisuće reakcija koje su ogolile duboku podijeljenost društva. Analiza komentara pokazuje kako se fizički incidenti na terenu trenutno pretvaraju u poligon za ideološka prepucavanja, povijesni revizionizam i govor mržnje, u kojem su uloge “heroja” i “zločinaca” često dijametralno suprotne od onih u službenom diskursu.
“Tko je platio put?” – financije kao prva linija napada
Prvi val nezadovoljstva dijela javnosti nije bio usmjeren na ideologiju, već na financije. Video prilog u kojem sudionica marša, pristigla s Korčule, objašnjava motive svog dolaska, umjesto empatije ili političke debate, izazvao je lavinu pitanja o troškovima organizacije.
Dominantna tema u sekciji komentara postalo je pitanje tko pokriva troškove puta prosvjednika koji dolaze iz drugih gradova. “Ona došla iz Korčule… tko joj je platio put?”, pitali su se mnogi, odmah nudeći vlastite teorije koje oštricu usmjeravaju prema predstavnicima srpske nacionalne manjine i državnom proračunu. U jednom od oštrijih komentara, koji je prikupio brojne reakcije odobravanja, korisnik aludira da su “Pupovac i njegova braća tenkisti” financijeri skupa, dodajući optužbe o krađi države tijekom rata.
Rasprava se brzo prelila na temu nevladinih udruga, uz snažan sentiment da se aktivizam financira javnim novcem poreznih obveznika. “Lijepo je žena rekla da imaju udrugu… i nek mi netko kaže da ova država nema novaca”, ironično su primjećivali gledatelji, povlačeći paralele s brojem udruga nacionalnih manjina u odnosu na socijalne potrebe građana.
Crvena boja kao okidač za povijesni revizionizam
Tenzije su dodatno eskalirale objavom snimke incidenta kod Gradskog mosta, gdje su dvojica maskiranih muškaraca iz glisera prosvjednike zasula balonima ispunjenim crvenom bojom. Umjesto osude vandalizma, sekcija komentara pretvorila se u referendum o simbolici crvene boje.
Mnogi komentatori nisu skrivali podršku napadačima. Korisnik Marko retorički je pitao: “Što vrijeđate dečke, pa što vam nije crvena najdraža?”, aludirajući na političku ljevicu. Kada je korisnica Katja pokušala argumentirati da među prosvjednicima ima i branitelja, rasprava je trenutno skrenula u međusobno vrijeđanje i prebrojavanje “krvnih zrnaca”, gdje se prosvjednike etiketiralo kao “okot komunistički” i “Jugoslave”. Korisnik Jure poslao je kratku, ali jasnu poruku podrške napadačima: “Ruke vam se pozlatile”.
U ovoj fazi rasprave, aktualni događaj postao je tek povod za oživljavanje narativa iz devedesetih. Elvis je situaciju usporedio s “balvan revolucijom”, izražavajući žaljenje što neistomišljenici nisu “istrijebljeni od ’91. do ’95.”, dok je Dejan pokušao smiriti strasti podsjećanjem na državnu zastavu: “Ja vidim hrvatske zastave… ovo je Hrvatska, nije pokojna NDH, niti pokojna Jugoslavija”. Ipak, takvi glasovi ostali su u manjini pred naletom optužbi da branitelji na maršu paradiraju pod zastavama onih koji su na njih pucali.
Policija u očima desnice postaje “milicija”
Kulminacija digitalnog bijesa uslijedila je nakon objave videa intervencije interventne policije prema pripadnicima Tornada na ulazu u Narodni trg. Ovdje dolazi do potpunog obrata u retorici dijela komentatora – policija, koja se inače u desnom političkom spektru doživljava kao stup države, odjednom postaje “milicija”, a njihovo postupanje izjednačava se s represijom bivšeg sustava.
Komentator Ivan policajcima poručuje da se “srame svoje obitelji kad dođu kući”, dok Dene situaciju opisuje kao “udar na građane Zadra”, tvrdeći da policija “tuče i gura krive ljude, a zaštićuje bolesnike koji ovu državu guše”. Sentiment izdaje “domaćih ljudi” u korist “gostujućih prosvjednika” snažno je prisutan.
Najdalje u toj retorici otišao je Drago, koji je u nizu komentara prvo pozivao specijalce da “jurnu na crvenu fašističku bagru”, da bi nakon uporabe suzavca protiv navijača zaključio kako se “suzavcem ide na Hrvate”, postavljajući pitanje koga ta policija zapravo predstavlja. Njegovu tezu podržao je i Ante, zaključujući kako postupanje policije govori sve o stanju u državi.
Inverzija pojmova i generacijski jaz
Kroz tisuće komentara kristalizira se potpuna konfuzija i inverzija terminologije. Dok su organizatori svoj skup nazvali maršem protiv fašizma, u komentarima su upravo oni proglašavani fašistima. Pojmovi poput “crveni fašisti”, “četnici” i “Jugoslaveni” koriste se naizmjenično za opisivanje sudionika marša, dok se one koji su ih fizički napali ili ometali slavi kao “jedine prave antifašiste”, uz povlačenje paralela s 1991. godinom.
U toj kakofoniji uvreda i povijesnih referenci, posebno odzvanja priznanje jedne umirovljenice koja je napisala: “Ja imam 70 godina i ne znam tko su fašisti, a tko antifašisti. Kako će znati moj unuk koji ima 17?”. Taj komentar možda i najbolje sažima stanje u društvu – dok se na ulicama i u komentarima vodi žestoki ideološki rat, mlađe generacije, koje se često spominju kao “izmanipulirana masa”, ostaju zarobljene u cikličkom ponavljanju sukoba svojih djedova.

