Antonia ima 33 godine, po zanimanju je medicinska sestra, udana je i majka troje djece. Živi u mjestu Kali na otoku Ugljanu. Bio je 18. lipnja 2024. kada je doznala da boluje od karcinoma dojke. Taj joj je datum promijenio život iz korijena.
Njezinu priču donosi Udruga Nismo same:
“Zovem se Antonia, imam 33 godine i živim u mjestu Kali na otoku Ugljanu. Po zanimanju sam medicinska sestra, udana sam i majka tri predivne djevojčice.
Bio je 18. lipnja 2024. kada sam dobila najtežu moguću dijagnozu: karcinom dojke.
Taj mi je datum promijenio život iz korijena.
U trenutku kada su mi liječnici izgovorili te riječi, imala sam osjećaj kao da je svijet stao.
Tlo mi se izmaknulo pod nogama, a glavom mi je prolazilo samo jedno pitanje: zašto baš ja?
U tom trenutku nisam mogla ni zamisliti kako ću to reći svom mužu, našoj djeci i svojoj obitelji. Kako će oni to podnijeti?
Uvijek sam bila ona koja tješi, koja pomaže… Odjednom sam bila ta kojoj je trebala pomoć.
Slijedile su dodatne pretrage, a ubrzo nakon toga i liječenje: četiri ciklusa kemoterapije, iznimno iscrpljujuće, a zatim još dvanaest blažih.
Odlazak na kemoterapije i priprema za prve cikluse bili su izuzetno teški. Rijetko kada bi prošao dan bez suza.
Posebno bolna točka za mene bio je gubitak kose.
Iako znaš da će se to dogoditi, ništa te ne može pripremiti na trenutak kada se pogledaš u ogledalo i više ne prepoznaješ samu sebe.
Imala sam osjećaj da gubim dio svog identiteta, svoju ženstvenost.
Bio je to gubitak koji je bolio dublje nego što sam mogla zamisliti.
Između treće i četvrte kemoterapije, dok sam potpuno iscrpljena ležala na kauču, dogodilo se nešto što me duboko potreslo – osoba bliska mom srcu doživjela je veliki gubitak. Taj trenutak me doslovno digao s dna.
Nedugo nakon toga, bliska osoba s kojom sam dijelila bolničke hodnike, i trenutke na kemoterapiji, izgubila je svoju bitku.
Sjedili smo jedan do drugoga, dijeleći tišinu i strah.
Tada sam donijela odluku da moram živjeti. U meni se nešto prelomilo. Rekla sam sebi: „Neću odustati.“
Moja borba nije bila samo vezana uz terapije. Ona se vodila i u mojoj glavi, iz sata u sat, iz dana u dan. I tada sam shvatila: nisam sama.
Imala sam sreću da sam na onkologiji naišla na nevjerojatne ljude: onkologinju i medicinske sestre koje su bile brižne, pažljive, uvijek spremne na razgovor, podršku i osmijeh, kada mi je to najviše trebalo.
Upoznala sam i žene koje prolaze isto što i ja.
Prijateljstva su se stvarala među infuzijama, u tišini hodnika i u pogledima koji govore: „Razumijem te.“
Neki su odnosi, iako bliski, u ovoj fazi bolesti pokazali svoje granice.
Gubitak koji sam doživjela jako me je pogodio. I dalje me boli, ali me je naučio tome koliko je važno čuvati svoj mir.
U ožujku 2025. godine uslijedila je operacija, mastektomija i rekonstrukcija, uz uklanjanje limfnih čvorova, a potom zračenje.
Iako još uvijek nisam u potpunosti završila s liječenjem, osjećam da sam prošla najteže i da u sebi nosim snagu za koju prije nisam znala da je posjedujem.
Sve ovo ne bi bilo moguće bez mog malog kruga velikih ljudi, moje obitelji i mojih pravih prijatelja. Oni su bili moj oslonac i moja snaga kada nisam mogla dalje.
Hvala im što su me držali kada sam mislila da ću se slomiti.
Neki će se sigurno prepoznati u ovim riječima. I to je u redu, neka znaju koliko mi znače!
Naučila sam da, koliko god teško bilo, uvijek treba pokušati misliti pozitivno. I pronaći snagu u malim stvarima.
Danas, iako moja borba još traje, znam jedno: karcinom mi je donio strah, suze i bol. No, u isto mi je vrijeme pokazao koliko je važno cijeniti svaki dan i boriti se dalje.
Ako ovo čita neka žena koja je tek na početku, želim joj poručiti: Znaj da nisi sama.
Bit će dana kad ćeš misliti da ne možeš dalje. Ali možeš. I hoćeš. Korak po korak. Dan po dan. Jer život je dragocjen.
I vrijedi svake borbe.”
