Nedjelja je ujutro oko deset sati. Na mjesnom groblju u Viru iz prostorije za djelatnike groblja čuje se razgovor i to su jedini zvukovi osim povremenog prolaska automobila. Virsko groblje odnedavno je kompletno obnovljeno i lijepo uređeno. Obiteljske grobnice ukrašene su cvijećem, pa vlada neki svečani spokoj. A na nekim dijelovima groblja, kod srednjovjekovne crkvice svetoga Ivana ili nasuprot nje na najvećem grobljanskom platou, nadgrobni spomenici prošarani su ozbiljnim licima. No ne svugdje. S ploče jednog od spomenika u dijelu groblja gdje se nalaze urne, uz natpis Obitelj Hotko, dvoje se ljudi na nadgrobnoj fotografiji smije od uha do uha. To su Krešo Hotko, umirovljenik narednik HOS-a i HV-a i majstor za antene te njegova supruga Snježana Lešković Hotko, umirovljena frizerka i bivša vlasnica frizerskog salona. Oni su najveseliji ljudi na groblju i što je najljepše – živi su i zdravi.
– Podignuli smo spomenik i ukrasili ga fotografijom koja je igrom slučaja bila s našeg vjenčanja. Zato smo na fotografiji vedri i nasmijani. Bilo nam je čudno kada smo vidjeli tu fotografiju uokvirenu za nadgrobni spomenik, ali su nam rekli kako je to najljepša fotografija koju imamo – kažu nam supružnici Hotko koji ipak nemaju namjeru mijenjati taj sadržaj životne vedrine na nadgrobnoj fotografiji. Snježana Lešković i Krešo Hotko, uostalom, viđeni su ljudi na otoku Viru. Oboje su dugogodišnji dobrovoljni darivatelji krvi i članovi UDDK Vir koji i sada – nakon što su zbog zdravstvenih poteškoća morali odustati od akcija darivanja – posjećuju akcije radi druženja i podrške virske darivateljima.
– Dao bih sve da opet mogu sudjelovati u darivanju krvi, ali ne smijem zbog karcinoma koje sam imao i lijekova koje uzimam. Volio bih da mi uzmu krv samo da se malo obnovim, a tu krv ne moraju sačuvati. No kažu mi da se to ne smije – govori 71-godišnji Krešo koji je darivatelj krvi posto na kraju osamdesetih prošlog stoljeća, a onda je zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu te zbog zdravstvenih razloga morao odustati na neko vrijeme. Ipak, nakupilo se 58 akcija darivanja na kojima je umirovljeni narednik iz okolice Zaprešića uspješno darovao krv, dok je Krešina supruga Snježana, odradila 14 akcija na otoku Viru. Suprug ju je nagovorio i otad su na akcijama darivanja krvi u Viru, kao i u životu, Krešo i Snježana nerazdvojni.
– Lijepo nam je, brinemo jedno o drugom, a također volimo malo promijeniti ambijent pa s otoka često odemo u Zadar – objašnjava 57-godišnja gospođa Hotko. Snježana je na Vir počela dolaziti iz Zagreba kao osamnaestogodišnja djevojka davne 1986. kada su njezini roditelji bili kupili parcelu u Miljkovici. Tu je s vremenom podignuta vikendica u kojoj je sada na katu apartman, dok je u prizemlju stan koji povremeno koriste njihova djeca, unuci i prijatelji koji ih posjećuju. Krešo i Snježana imaju petero djece: Anamari i Siniša su Krešina djeca iz prijašnjeg braka, dok su Monika, Mateja i Ivana Snježanina djeca, također iz prvog braka.
– To su sve naša djeca. Nema razlike – dodaje Krešo. Snježana je na Viru od 2014. kada je odlučila trajno zamijeniti zagrebačku adresu s virskom u Miljkovici.
– Zavoljela sam Vir i shvatila da ne mogu bez mora i otoka. Kuću sam u prvo vrijeme dijelila sa sestrom Jadrankom, a onda smo se dogovorile da meni pripadne kuća u Viru, a njoj u Zagrebu – priča Snježana kako je prije 11 godina postala otočanka. Gospođa Lešković Hotko ima još jednu kuću u Miljkovici koju dijeli s bivšim suprugom, a udaljena je svega dvije ulice dalje od kuće s apartmanom. Tu kuću također koriste djeca. Krešimir je s druge strane svoj stan u povećoj kući na obilaznici podno virskog rotora kupio milenijske 2000., kada je kuća još bila u izgradnji. Do tog je stana, kaže, došao igrom slučaja. Do početka Domovinskog rata Krešo je živio u Sloveniji, a kraj rata dočekao je kao narednik Hrvatske vojske s teškim ozljedama od rasprskavajućeg metka. Rasprsnuti komad metala zadržao je u tijelu kao „ratni orden“, a dobio ga je mjesec i pol prije Bljeska. Ta je krhotina izazvala začepljenje žučnog kanala i upalu gušterače, pa je Hotko jedva preživio, a na tu situaciju podsjeća ga svaki prelazak pored detektora metala. Kako u Hrvatskoj ništa nije posjedovao, narednik Hotko dobio je od Ministarstva obrane kredit za stambeno zbrinjavanje koji je iskoristio za kupnju stana na otoku. Gospodin Krešo umirovljen je dvije godine kasnije kada se trajno preselio na Vir.
– Nastavio sam raditi u Viru kao housemeister, kako bi to Nijemci rekli, a bazirao sam se na antenama i antenskim sustavima. Telekomunikacija i elektrotehnika su mi struke, no kako mi se zdravlje osjetno pogoršalo, sada još radim samo sitna programiranja, popravke i analize. Kao majstor sam upoznao Snježanu – priča Hotko koji je do 1991. radio u sadašnjem Hrvatskom Telekomu na montažama telefonskih centrala i visokofrekventnih uređaja. Na preporuku je kao majstor došao do gospođe Snježane. Krešo pamti i sudbinski datum susreta, bilo je to 20. ožujka 2014.
– Tražila sam majstora da mi promijeni plafonjere u apartmanu, a kada je došao Krešo, uočio je još neke nedostatke u sobi i na terasi koje je počeo rješavati – priča Snježana kako je protekao prvi susret, dok je drugi bio vezan uz popravak perilice rublja. Uslijedio je treći, pa četvrti susret, i tek na kraju plafonjere od kojih je sve krenulo.
– Gosti su već skoro bili došli na ljetovanje kada je Krešo riješio plafonjere – prisjeća se Snježana kojoj je Krešo uskoro sredio sezonski posao u bistrou Paradiso. To je bio moment kada je Snježana odlučila ostati na otoku, a prethodno je 20 godina radila kao frizerka. Imala je vlastiti frizerski salon u Hrvatskom Leskovcu te u Zagrebu u blizini Maksimira, a onda je zbog niza operativnih zahvata i operacija morala prekinuti s poslom. Tu i tamo, dodaje Snježana, frizira Krešu, a za oboje je novo zanimanje – čišćenje apartmana. Krešo i Snježana čiste i održavaju svoj apartman u Miljkovici, dok na poziv susjeda godinama čiste i održavaju druge apartmane i kuće. Posla uvijek ima, pa bračni par Hotko nikad ne miruje.
– Uvijek treba nešto popraviti u kući ili pokositi izvan kuće – govori Snježana. U takvom tempu Krešo je radio sve do prije pet godina kada je prvi put operirao zloćudni tumor prostate, a dvije godine kasnije i drugi – karcinom kože. Kako je nakon prvog karcinoma dobio lagani moždani udar, a poremećeni centar ravnoteže ima još od rata, neurolog je Kreši preporučio da u širokom luku zaobilazi radove na visini. Četiri dotadašnja pada s ljestvi bila su upozorenje, kao i činjenica da je zbog ratnih ozljeda i malignih tumora izrezan i operiran po cijelom tijelu. U ratu je dobio i bruh, što je bila još jedna operacija u nizu.
– Izgledam kao preparirani fazan – junački govori u šali. – Prošao sam bez ozljeda u ta četiri slučaja pada s lojtri, ali nitko ne može predvidjeti što bi se moglo dogoditi sljedeći put. Radove sam sveo na najviše dva metra visine – objašnjava Hotko koji sa Snježanom posljednjih 11 godina dijeli dobro i zlo koje donosi život. Nekad su to teški operativni zahvati i operacije, nekad izleti do Zadra ili dolasci na akcije darivanja krvi, no Krešo Hotko i Snježana Lešković Hotko uvijek su zajedno. Nerazdvojni, sretni i nasmijani, baš kao na fotografiji najveselijih ljudi na virskom groblju.
Virski darivatelji krvi
Krešo se preko poduzeća krajem 1980-ih uključio u dobrovoljno darivanje krvi, no za vrijeme i nakon Domovinskog rata pet je godina proveo u bolnicama s devet različitih dijagnoza, pa je na neko vrijeme morao prestati s akcijama. Po dolasku na Vir ponovno se uključio u akcije darivanja kao član UDDK Vir.
– Bio sam presretan što sam ponovno mogao darivati krv i pomoći ljudima. S druge strane, akcije darivanja su i interna kontrola zdravlja. Nakon što sam se upoznao sa Snježanom, nagovorio sam je da postane član virske udruge – kaže Krešo. Snježana dodaje:
– Kasno sam počela sudjelovati na akcijama darivanja. Imala sam operaciju vena i slabokrvna sam osoba, pa sam se malo bojala, ali me Krešo nagovorio.
Na ploči ni prašinu ne treba brisati
Krešo ima dvoje djece, Snježana troje. Odlučili su se, kažu, na kremiranje kako njihovoj djeci ne bi bili na teret.
– Grobnica se mora održavati i čistiti, a djeca nam žive u Sloveniji i Zagrebu. Jedino je Monika na Viru, ali nema potrebe da ih jednog dana opterećujemo s održavanjem grobnice. Također je i skupo, pa smo procijenili da bi kremiranje bilo najbolje rješenje – objašnjava Snježana dodajući kako na ploči s urnom ni prašinu ne treba brisati.
Posljednja fotografija starog mosta u Ninu
Snježana Lešković i Krešo Hotko oženili su se u Ninu 2017. samo dan prije nego što je uslijed obilnih kiša i goleme poplave srušen most. Njihova fotografija s mosta vjerojatno je jedna od posljednjih, ako ne i posljednja, napravljena s motivom starog pješačkog ninskog mosta.
– Vjenčali smo se u društvu kumova, djece i prijatelja. Napravili smo zajedničku fotografiju na mostu nakon vjenčanja, a sutradan mosta više nije bilo – prisjeća se Snježana.