Prošle je subote u Bad Homburgu, u kongresnoj dvorani Kurhausa, gdje se održavala svečana dodjela nagrada Večernjakova domovnica 2025., Ivan Repušić proglašen Osobom godine u godišnjem izboru Večernjeg lista i Fenix-magazina. Evo što je u kratkom razgovoru kazao jedan je od najznačajnijih i najuspješnijih hrvatskih dirigenata mlađeg naraštaja, šef dirigent Orkestra Münchenskog radija.
Razgovor s maestrom Repušićem napravila je novinarka Fenix-magazina Aleksandra Brnetić.
FM: Kako ste se osjećali kad ste proglašeni dobitnikom te važne nagrade u hrvatskom iseljeništvu, a kakvi su Vas osjećaji preplavili kad ste čuli da se na pozornici izgovara Vaše ime?
– Prije svega to je osjećaj zahvalnosti prema svima onima koji su sudjelovali u ovom mom izboru. Ali i ponosa s obzirom na to da sam pronalazio načine kako promovirati i kako prije svega dobiti povjerenje od inozemnih institucija i orkestara koji su podržali moju inicijativu, koji su to prepoznali kao kvalitetan program i kvalitetnu ideju. I sama realizacija. Sve ono što smo proteklih godina izveli, a vezano je uz hrvatsku baštinu, je hvalevrijedno i prepoznato od njemačke publike i njemačkih kritičara.
FM: Vi već nekoliko dana nosite titulu Osoba godine u hrvatskom iseljeništvu koja Vam je dodijeljena za Vaše zasluge za hrvatsku glazbenu kulturu izvan granica Hrvatske. Vi ste u njemački glazbeni prostor unijeli vrhunska hrvatska orkestralna i operna djela – Eru s onoga svijeta i Himnu slobodi Jakova Gotovca, Hrvatski glagoljaški rekvijem Igora Kuljerića, Juditu i sad nedavno, 1. veljače, djelo koje je nastalo u jeku Domovinskog rata Dona nobis pacem Frane Paraća te Hrvatsku misu Borisa Papandopula, čiji su stavci bili isprepleteni poezijom hrvatskih pjesnika, što je kritičara dnevnika Münchner Merkur navelo na zaključak: „Jezici mogu biti različiti, ali poruka ostaje!“, a Süddeutsche Zeitung je utvrdio: „Komadić Europe koji se često zanemaruje“. Možda je prerano da Vas upitam što Vama znači titula Osoba godine i na što Vas potiče.
– Kao što sam Vam u prvom odgovoru rekao – to je čast, a ujedno i veliki poticaj da nastojim i dalje promovirati djela u Njemačkoj, izvan svoje domovine, u inozemstvu. Ono što je meni drago i što osjećam jest zahvalnost ne samo prema onima koji su mi omogućili da se to dogodi nego i prema svim orkestralnim glazbenicima, svim umjetnicima, svim solistima, a bilo je mnogo i hrvatskih solista iz same iz Hrvatske, kao i onih koji rade u inozemstvu. Ali i brojni njemački umjetnici, da ne govorim o orkestrima, koji su vrlo pozitivno ocijenili sva hrvatska djela koje smo izvodili proteklih godina. To je meni velika motivacija da i s drugim orkestrima nastojim pronaći načina da se izvode naša djela, naša važna djela, antologijska djela kao što su to djela Blagoje Berse, Dore Pejačević i drugih.
FM: Nakon što ste u svibnju 2019., kao šef dirigent orkestra Minhenskog radija ravnali koncertnom izvedbom Gotovčevog Ere pa time i Gotovca i njegovog Eru vratili na europsku glazbenu scenu, u jednom ste intervjuu izjavili: „Više mi znači što sam u Münchenu izveo Eru nego da sam dirigirao u Metropolitanu.“ Malo neobična izjava za jednog vrhunskog dirigenta.
– Upravo tako sam se osjećao i dan danas se tako osjećam. Meni je važnije da je naša najpoznatija i najpopularnija opera izvedena u Münchenu. I da smo ju snimili, da smo dobili nosača zvuka s fantastičnim solistima, s Minhenskim orkestrom koji tog tjedna, kad smo počeli s probama, uopće nije poznavao tog skladatelja. I da su ti glazbenici na vrhunskom nivou odradili svoju zadaću, da su odsvirali tako jednu kompliciranu operu. Ja sam na to ponosan. I jako sam zadovoljan što smo uspjeli odsvirati takvo velebno djelo u jednom od najvažnijih europskih centara za klasičnu glazbu kao što je München. Dobili smo i jako pozitivne recenzije o našem CD-u. Jedan je američki kritičar nakon korone, a to je bilo 2022. godine, napisao da je sad prava prilika da svaka operna kuća, koja želi osvježiti svoj repertoar i svoju opernu politiku obogatiti novim djelom, to učini s Gotovčevim Erom. Napisao je da on toplo preporuča to divno i fantastično djelo i da bi ono apsolutno moralo biti prisutnije na europskim pozornicama. I naravno, kad to pročitaš, to je nešto najljepše.
FM: Što na sve ovo kažu Vaši Imoćani kojih je u međuvremenu više u bijelome svijetu nego kod kuće?
– Tijekom noći, nakon proglašenja nagrade, i u ova dva dana, dobio sam puno poziva i poruka ne samo od mojih Imoćana i mojih dragih Zadrana nego i od mnogih drugih Hrvata, koji žive u inozemstvu, ali i iz domovine. Znate, meni je srce nekako podijeljeno između Imotskog i Zadra. Ja jesam podrijetlom Imoćanin, ali sam odrastao u Zadru pa se na neki način osjećam Zadraninom. Jer grad u kojem odrastaš, on te veže za sebe, a posebno tako divan grad kao što je Zadar. Drago mi je zbog tog izbora pa želim zahvaliti svima onima koji su podržavali sve te projekte, prije svega Ministarstvu kulture i medija na čelu s ministricom Ninom Obuljen Koržinek i ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom. Oni su uvijek bili prisutni na svim izvedbama, kao i naš veleposlanik Gordan Bakota iz Berlina i naš sjajni generalni konzul u Münchenu Vladimir Duvnjak, koji je čak bio i inicijator nekih projekata. Tu je još puno drugih osoba kojima bih trebao zahvaliti na podršci. Vrijedilo je i to mi je poticaj za dalje.
Fenix-magazin/SIM/Aleksandra Brnetić