Prije koji dan, čudili smo se kako je na zadarski željeznički kolodvor, pristigao vlak iz daleke Švicarske.
Pitali smo se tada svi, nekoliko pitanja, približno istih u različitim glavama – kako je došao, što mi još imamo prugu, zar ta pruga nije premještena… i još cijeli niz derivacija ovih bazičnih upitnika.
Došao vlak, došli Švicarci, neki fini i pristojni ljudi, kažu mnogi radili pa sad imaju. I neka imaju, tko je nama kriv da već 30 godina ko guske u magli biramo krivo. Kao da su izbori lutrija pa… eto, nismo pogodili.
No, negdje između svog tog čuđenja, naslikavanja, izvještavanja, čitanja, lajkanja, šeranja, bilo je i zlih jezika.
Bilo je onih koji su zajedljivo komentirali, tjerali ih natrag odakle su došli… onako, klasično dalmatinski. Usto su, dakako, smišljali i kako im maznuti koji euro iz džepa, jer nama po pravdi Boga ide sve.
I negdje je to čak i ispravno. Onako, ljudski. No ono što smo jučer ugledali i istom tom švicarskom vlaku, prvo nas je zateklo, pa iznenadilo, pa rastužilo, pa razbjesnilo… a onda i posramilo.
Naime, određeni je grafiter, naše gore list, osjetio potrebu ostaviti svoj potpis, nadimak, umjetničko ime, žig… ili kako već sam naziva škrabotinu sprejem – grafit, kojeg je iscrtao na istom tom švicarskom vlaku.
I što sad? Treba li se netko u ime naroda ispričati, pokušati ispraviti ovu sramotu. Pokušati objasniti kako nismo baš svi u Zadru divljaci, budale, kreteni… kako nismo svi… zapravo, moramo se tu zaustaviti jer će svako dalje epitiranje postati vulgarno.
No je li ta vulgarnost išta manja od ove koju vidite na fotografijama? Je li ta potreba da zbog pojedinaca pokažemo svijetu kako smo jadni, bijedni, mali, nevažni?
I onda se čudimo kako su neki streaming servisi (to mi prvo pada na pamet, op.a) nedostupni u Hrvatskoj a mi se kao nalazimo u Europskoj uniji.
Kultura, ponašanje, odgoj… sve je to proizašlo negdje iz nečija četiri zida. Naučilo se, usvajalo se, nije se rodilo s time.
Ne trebaju nama ni četnici ni ustaše, pa ni SDP ni HDZ da nam kroji sudbinu kojom nećemo biti zadovoljni, sve dok se u našim glavama nešto ne promijeni. Dok naš mentalni sklop ne rezonira kako to nešto nije ispravno.
Ja ću se, eto, danas, stidjeti zbog budala. To je najviše što mogu učiniti zbog ovoga. A vi, eto, ako poput Sheldona Coopera volite vlakove, otiđite i posjetite ovaj vlak. Neće se još dugo zadržati na našem željezničkom kolodvoru.
A vrlo je izvjesno da će požaliti i ovaj put što je uopće došao. Ako možemo personificirati uopće.
