U subotu, 14. lipnja, generacija maturanata zadarske Gimnazije Vladimira Nazora iz razdoblja 1991. – 1995. obilježila je 30. godišnjicu mature – susretom koji je, zbog povijesnih okolnosti srednjoškolskog obrazovanja u jeku Domovinskog rata, imao posebno emocionalno značenje.
Okupljanje je započelo u 18 sati ispred gimnazijske zgrade u Perivoju Vladimira Nazora. Na istome mjestu odakle su prije tri desetljeća krenuli u život, ponovno su se našli maturanti svih osam razreda tadašnje gimnazije – opće (A, B, C, D), jezične (E, F) i klasične (G, H). Fotografirali su se pojedinačno i zajednički, a zatim ušli u školu te obišli nekadašnje učionice. Ondje su, uz osmijehe i sjetu, evocirali uspomene na školske dane, profesore, razredne zgode i prijateljstva.
Uslijedio je zajednički odlazak Kalelargom prema Arsenalu, gdje je od 20 sati održana večera i druženje uz glazbu, piće i ples. Večer je bila zatvorena za javnost i posvećena isključivo članovima generacije i njihovim profesorima – među kojima je bila i umirovljena profesorica Jasenka Vežić, čiji je emotivan govor bio vrhunac večeri.
U ime profesora, obratila se prisutnima i, kao i mnogo puta tijekom svoje karijere, dotaknula srca svojih učenika:
„Pozdravljam vas sve s puno ljubavi, s našim starim dalmatinskim pozdravom – zdravi i veseli uvijek bili. Ovo je moja generacija koja mi je prirasla srcu. Svaka generacija je posebna na svoj način, ali ova je bila ratna generacija. Prva prava gimnazijska generacija nakon takozvane Šuvarice. Šuvarica je prestala postojati 1992. godine i vi ste se tada vratili u gimnazijske okvire – u školu koja je ponovno postala gimnazija Vladimira Nazora.“
„Tada se na neki način vratilo i dostojanstvo škole. Ali čak i dok smo još bili pod Šuvaricom, trudili smo se zadržati taj gimnazijski duh – duh znanja, odgoja, ali i dobre zabave. Vodila sam školski list Spužva, koji je u ratnim okolnostima ipak izašao – to je meni bila jako draga, tzv. ‘ratna Spužva’. Nismo odustajali. Gradili smo, ustrajali, zajedno s učenicima stvarali jedan mozaik zajedništva, povjerenja i ljubavi.“
Profesorica je potom istaknula važnost nastavka susreta, pozvavši bivše učenike da se češće okupljaju:
„Ovo su trenuci sjećanja. Dobro bi bilo da taj običaj nastavite, možda i malo češće. Ovi razmaci od deset godina previše su se otegnuli. Prošle godine obilježili smo 220 godina gimnazije. To nije tek neki broj – to je respektabilan jubilej. 220 godina postojanja jedne odgojno-obrazovne i kulturne institucije koja je i vas oblikovala. Bez vas, nje ne bi bilo.“
„Pozvali su me tada, iako sam u mirovini već 13 godina, da govorim o tim davnim danima, o starim običajima, o tome kako je to nekoć izgledalo. Mladi su govorili kako je to danas – i znate što? Rekla bih da nema velike razlike. Temeljni principi ostali su isti – znanje, trud, prijateljstvo. Gimnazija je uvijek bila simbol, i kad se kaže ‘idem u gimnaziju’, uvijek se mislilo upravo na ovu školu. Čak i kada smo bili pomiješani sa strukovnim školama, svi su znali – to je ta gimnazija.“
Na kraju, profesorica Vežić pozvala je sve da se prisjete onih kojih više nema:
„Na kraju bih htjela da se malo prisjetimo i kolega, kolegica i učenika kojih više nema. Svatko tko je bio dio ove kuće, ove škole – ostavio je trag. Zajedno smo gradili ovo što nas je oblikovalo, poručila je prof. Vežić.“
Ova 30. obljetnica nije bila samo povratak u mladost, već i snažna poruka ustrajnosti, zahvalnosti i povezanosti. Generacija koja je stasala u vremenu granata, neizvjesnosti i straha, ponovno se okupila, pokazavši da prijateljstva i sjećanja izgrađena u teškim vremenima traju čitav život.
