Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. – Stenjevec, 29. ožujka 1906.) jedna je od najznačajnijih hrvatskih slikarica, čiji je opus obilježio razdoblje hrvatske moderne. Rođena je gluhonijema, što joj nije bilo prepreka da svijet doživi kroz čarobnu igru svjetla, boja i oblika, donosi Index.
Slava se školovala u Zavodu za gluhonijeme u Beču od 1885. do 1893., gdje je stekla temelje obrazovanja i vještina. Po povratku u rodni Ozalj nastavila je razvijati svoj talent. U Zagrebu je 1895. godine boravila u Zavodu za gluhonijeme, a godinu kasnije postala je učenica poznatog slikara Bele Čikoš-Sesije. Pod njegovim mentorstvom ušla je u Društvo hrvatskih umjetnika, čime je započeo njezin ozbiljniji umjetnički put.
Umjetnički opus
Opus Slave Raškaj, iako relativno malen, ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskom slikarstvu. Njezini prvi radovi, uglavnom tamne mrtve prirode, nastali su pod utjecajem Čikoš-Sesije. No, oko 1898. godine u njezinim djelima počinju se nazirati elementi secesije, osobito u ciklusu akvarela Lopoči iz Botaničkoga vrta (1900.).
Najplodnije razdoblje njezina stvaralaštva bilo je između 1898. i 1901. godine. Tada su nastali akvareli i pasteli koji prikazuju lirske krajolike Ozlja i njegove okolice, kao i intimne portrete i prizore iz svakodnevnog života. Među njezinim najpoznatijim djelima su Autoportret (1898.), Stari mlin i Ozalj (1899.), Na Mrežnici, Stablo u snijegu, Rano proljeće (1901.) te dirljivi prikazi poput Seljačića i Djevojčice (1900.).
Njezini akvareli, ispunjeni svjetlom i svježinom, predstavljaju vrhunac hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Kroz njih je izražavala jedinstven doživljaj prirode i ljudske intime, koristeći istančanu tehniku i suptilan kolorit.
Život u sjeni bolesti
Nažalost, Slavin život obilježila je ne samo tišina već i tragedija. Godine 1901. pojavili su se prvi znakovi duševne bolesti, a već 1902. bila je smještena u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je ostala do svoje smrti 1906. godine. Unatoč ovim teškim okolnostima njezin umjetnički duh nije bio slomljen, a njezina djela ostala su svjedočanstvo njene unutarnje snage i ljepote.
Za života Slava Raškaj nije imala samostalnu izložbu. Sudjelovala je na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika 1898. godine, no pravo priznanje dobila je tek posthumno. Prva retrospektivna izložba njezinih djela održana je 1956. godine u povodu 50. obljetnice njezine smrti.
Danas je Slava Raškaj prepoznata kao jedna od najvažnijih predstavnica impresionističke struje hrvatske moderne. Njezina djela, prožeta tišinom i ljepotom, ostaju trajna inspiracija ljubiteljima umjetnosti i svjedočanstvo iznimnog talenta koji je unatoč životnim izazovima ostavio neizbrisiv trag.