Zadnjega dana prošle godine cijena prirodnog plina na nizozemskom TTF hubu po prvi je puta nakon studenog 2023. godine premašila okruglih 50 EUR/MWh. Uzlazan trend cijena usred zime (sezone grijanja) predstavlja značajan odmak od recentnog obrasca koji je u značajnoj mjeri bio uvjetovan povoljnim vremenskim prilikama: protekle dvije zime bile su neuobičajeno tople, a ova pak nije (barem ne u tolikoj mjeri), što se evidentno odrazilo na kretanje zaliha, osiguravši nastavak pozitivnog trenda.
Intenzitet aktualnog trenda nije nimalo bezazlen: u samo 12 mjeseci cijene su se više nego udvostručile, a nakon samo mjesec dana rast je u ovoj godini već iskočio iz jednoznamenkastih okvira. Svježi podaci o stanju zaliha pritom su ključan generator rasta, jer je veća potrošnja, izazvana nižim temperaturama, itekako ostavila traga na kretanje zaliha širom kontinenta, piše Poslovni dnevnik.
Agregirane brojke pokazuju kako je početkom veljače popunjenost europskih skladišta prirodnog plina bila tek nešto iznad 50 posto, što je bitno lošije od prethodne tri sezone grijanja, unatoč vrlo dobrim startnima pozicijama (u skladu sa smjernicama Europske komisije, krajem listopada prošle godine skladišta su dosegla razinu popunjenosti od 95 posto).
Istini za volju, i to je još uvijek bolje od “ratne” 2022. godine, kada se popunjenost kontinentalnih skladišta do kraja veljače spustila na svega 26 posto, no ista konstatacija ne vrijedi i za Hrvatsku. Jer popunjenost jedinog skladišta prirodnog plina u Okolima krajem siječnja (37 posto) bila je gotovo uvlas jednaka onoj u siječnju 2022. godine, neposredno prije ruske agresije na Ukrajinu.
Utoliko krivulje na grafikonima ostavljaju pogrešan dojam jer se odnose na brojke s kraja mjeseca, a veljača je tek – počela. Nastavi li se skladište prazniti ovim tempom, repriza scenarija iz 2022. godine, kada se razina popunjenosti hrvatskog skladišta plina krajem veljače spustila na mizernih 17%, svakako spada u jedan od mogućih scenarija.
Norvežani bijesni
Akteri na tržištu su, dakako, svjesni kako će se skladišta, zahvaljujući striktnoj implementaciji direktiva Europske unije, u proljetnim mjesecima ubrzano puniti (u sklopu priprema za iduću zimu), pa je kretanje cijene u ovoj priči vrlo jednostavna funkcija ponude i (očekivane) potražnje. No stvari sada kompliciraju i naizgled posve nepovezana zbivanja na krajnjem sjeveru Europe.
Premda raspad vladajuće koalicije koja je dosad uživala podršku većine zastupnika u norveškom parlamentu i koncept manjinske vlade nisu neka novost, jedna od ključnih točaka prijepora zbog koje su vladu napustili euro-skeptici vezana je uz liberalizaciju tržišta električne energije.
Problem proizlazi iz norveškog članstva u Europskoj ekonomskoj zoni (European Economic Area) i, zahvaljujući obilnom vodnom potencijalu, vrlo aktivnoj ulozi na kontinentalnom tržištu električne energije. Ili još jednostavnije, izvozom električne energije Norveška na neki način subvencionira ostatak Europe i ublažava posljedice potpuno promašene njemačke energetske politike.
Njemačka se, naime, odrekla nuklearnih elektrana, vrlo pouzdanog (baseload) izvora energije, drastično izmijenivši energetski miks u kojem (prema dostupnim podacima za prošlu godinu) otprilike polovica otpada na obnovljive izvore (voda, sunce i vjetar). Što je još važnije, vjetroelektrane i solarni paneli čine čak 40 posto domaće proizvodnje električne energije, što njemačke potrošače čini iznimno ovisnima o vremenskim (ne)prilikama.
Budući da postojeći kapaciteti termoelektrana na ugljen i (skupi!) plin za oblačnoga vremena bez vjetra ne mogu nadomjestiti manjak električne energije, razlika se nadoknađuje – skupljim uvozom. Dakako, njemački građani za takav razvoj događaja mogu kriviti domaće političare (i Rusiju), a Norveška se pretvara u kolateralnu žrtvu pogrešnih odluka njemačke administracije.
Jer unatoč vrlo povoljnom energetskom miksu (čak 90 posto domaćih potreba zadovoljava se proizvodnjom iz hidroelektrana), zbog profitabilnog izvoza cijene električne energije i u Norveškoj rastu kao i u ostatku kontinenta.
Na rubu isključivanja
Razmjere problema možda najbolje ilustrira bijesni komentar ministra energetike koji je prenio Financial Times (“apsolutno usrana situacija!”). Slično vjerojatno misli i njegov britanski kolega jer je tijekom siječnja domaći energetski sustav bio na rubu kolapsa, na korak do prisilnog isključenja potrošača i izvanrednih redukcija. I Velika Britanija, baš kao i Njemačka, manjak električne energije nadoknađuje uvozom; otuda i inicijativa za postavljanjem novog podmorskog kabela između Škotske i Norveške koju je potonja prije nekoliko godina glatko odbila (jednako je reagirala i Švedska na sličnu njemačku inicijativu).
Problem je, međutim, što bi iduće godine, po isteku aktualnog ugovora, izvan funkcije mogla ostati i veza između Norveške i Danske. Jer samo osam mjeseci prije parlamentarnih izbora (pod pretpostavkom da se manjinska vlada laburista toliko dugo održi na vlasti), domaći političari love (jeftine) političke bodove, obećavajući niže cijene struje, čime ozbiljno ugrožavaju stabilnu opskrbu električnog energijom diljem Starog kontinenta.
Kako nadoknaditi potencijalni manjak? Sunce i vjetar (bez baterija) nisu dovoljno pouzdani, (skupa) izgradnja nuklearki traje godinama, a ugljen nije dovoljno “zelen” (i s razlogom ga nitko ne želi u svom susjedstvu), zbog čega se plin pretvara u vrlo kredibilnu alternativu. I naravno da njegova cijena raste; uzlazan je trend čvrsto ukorijenjen u fundamentima. Nažalost, ni s električnom energijom situacija nije puno bolja, piše Poslovni dnevnik.
