Od polovice lipnja s radom je počeo virski ronilački centar u kojem će se do 15. rujna obučavati ronioci početnici i profesionalci željni atraktivnih zarona, odnosno svi zainteresirani za istraživanje i uživanje u podmorju Virskog mora. Duže od desetljeća ovaj ronilački centar smješten kod virske Ljetne pozornice na šljunčanoj plaži uz šetnicu Jadro, obučava Virane i turiste u ronilačkim vještinama, a vode ga vrhunski ronioci iz Zagreba Dario Duić i Sandi Magašić uz pomoć mladog virskog ronioca Nike Vickovića. Tako će i ove sezone Ljetna pozornica na Viru ponovno biti centar svih ronilačkih aktivnosti, a svim ljubiteljima ronjenja i onima koji će to tek postati, zagrebačko-virski instruktori nude tečajeve ronjenja i obuku za ronioca s jednom (R1), dvije (R2) i tri zvjezdice (R3).
– Škola ronjenja uključuje teoretsku nastavu, obuku i zarone na najljepšim lokacijama u Virskom moru i podmorju susjednih otoka – kaže instruktor Duić. Zagrepčanin Duić jedan od najuspješnijih i najiskusnijih hrvatskih ronilačkih instruktora u Hrvatskoj. Dva puta je od Hrvatskog ronilačkog sveza (HRS) izabran za najuspješnijeg instruktora ronjenja u Hrvatskoj, dok je posljednjih osam-devet godina, prema mišljenju struke, uvijek uvršten među tri najbolja ronilačka instruktora. Duić je ronilački instruktor s tri zvjezdice dobivene od krovne ronilačke organizacije CMAS (Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques) i predsjednik Ronilačkog kluba AdriatiCro iz Zagreba. S više od 7.000 zarona u karijeri, od kojih je oko 5.000 odradio na otoku Viru gdje od 2012. provodi ronilačke tečajeve, čini se da više vremena provodi pod morem nego na kopnu. Prije nego što je s kolegom Magašićem pokrenuo ronilački centar na otoku Viru, Duić je radio u ronilačkim centrima na Obonjanu i Cresu te na brojnim ronilačkim brodovima. Duić je zapravo, primijetili smo naglas, nešto poput senseija ronjenja. Umjesto odgovora, prvo je ponudio osmijeh.
– Tako nekako, sviđa mi se naziv sensei za ono što kao instruktor radim u ronjenju. Poziv instruktora treba živjeti. Instruktor ne smije sebi dopustiti da radi nešto što je suprotno onomu što podučava. Nije riječ o ograničenjima, nego o usmjeravanju. Ronilačkim tečajevima pristupaju različiti i radoznali ljudi, ali i oni koji žele roniti i pomalo se boje tog novog iskustva. To je normalno, pa zato instruktor treba imati pravi pristup za sve različite karaktere i situacije – objašnjava Duić. Najzahtjevniji dio posla, ističe zagrebački instruktor, bio mu je vezan uz rehabilitacijsko ronjenje te rad s invalidnim osobama stradalima u Domovinskom ratu i ratu u Ukrajini. Preko Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske teško stradalim Ukrajincima ponuđena je rehabilitacija u moru putem ronjenja.
– Imao sam sreću što sam uključen u taj projekt koji je urodio plodom. Bili smo dva puta po 12 dana u Ukrajini, a radili smo s ljudima koji su bez ruku i bez nogu. Slučajevi su bili vrlo teški. Svi oni imaju bioničke proteze koje im je osigurala američko-ukrajinska Unbroken fondacija i s njima se dobro služe, no problem je bilo psihičko stanje ukrajinskih ratnih veterana. No dobro smo radili – napominje ronilački instruktor.
– Riječ je o osobama koje instinktivno osjećaju nepovjerenje prema svijetu i drugima. Kad čovjek ne može hodati, ili ako je bez ruku, zna da je ograničen te da mu „oni drugi“ možda predstavljaju prijetnju. Čovjeku tada treba znati pristupiti i steći njegovo povjerenje, kako bi što lakše prihvatio situaciju u kojoj uči nešto novo i savladava nepoznate vještine. To nije lako, izazovno je, ali je uspjeh i kod invalidne osobe i kod instruktora tada velik po nekoj ljudskoj ili humanoj mjeri. Kad se radi instruktorski tečaj, odnosno kada se radi s ljudima koji će biti profesionalci, onda se oni obično „ruše“ kako bi se ponovno izgradili. Cilj je da se s unaprjeđenjem kvaliteta i ispravljanjem nedostataka prvo izgradi osoba, a potom i instruktor ronjenja – ističe 55-godišnji ronilac koji je prije 11 godina sudjelovao u projektu „Pogled u plavo“ i obaranju svjetskog rekorda u ronjenju na dah s prethodnim uzimanjem čistog kisika. Hrvatski ronilac Goran Čolak tada je pred više od dvije tisuće ljudi na virskoj rivi postavio novi svjetski rekord i upisao Vir u Guinnessovu knjigu rekorda. No najznačajniji dio njegove karijere ipak je vezan uz ekologiju i zdravstveno-humanitarne akcije. Četiri godine zaredom na lokacijama u Virskom moru Duić s kolegama roniocima čisti virsko podmorje, a od boca, plastike, guma, željeza i ostalog otpada bačenog u more, čiste ga njegova braća po oružju iz Domovinskog rata, odnosno invalidi Domovinskog rata i oboljeli od PTSP-a. Hrvatska javnost tako se senzibilizira o važnosti očuvanja prirodnog okoliša i potrebama osobama s invaliditetom, a akcije se odvijaju ne samo na otoku Viru, nego na više lokacija od Istre do Dubrovnika.
– Naš je ronilački klub osnovan kao rehabilitacijski, pa nam je to osnovni posao. Nismo, naravno, do kraja završili svoju zadaću, ali smo se otvorili i prema civilnom stanovništvu – dodaje Duić. Tako AdriatiCRO sada ima civilne članove, kao i strane državljane koji završe ronilački tečaj pa po vlastitoj želji postanu članovi ronilačkog kluba. Kada je u takvoj vrsti posla, instruktor Duić uz naporan rad ponekad provodi i zabavne trenutke sa svojim učenicima. Lani je, primjerice, jedna djevojka iz Mađarske polagala osnovni ronilački tečaj. Plan je bio da se kod virske Kašteline u blizini potopljenog kaića napravi fotografija prvog zarona za uspomenu, kad je odjednom u njihovoj neposrednoj blizini, svega dva metra od ronioca, izronila ogromna želva.
– Mađarica je bila luda od sreće. Prvi zaron i odmah je naletjela na veliku morsku kornjaču. Ja sam ih viđao u Crvenom moru, ali ovo mi je bio prvi bliski susret sa želvama u Jadranu. Jednom smo pri noćnom zaronu vidjeli morsku mačku. Prošla je pored nas potpuno nezainteresirano. Nije bila velika, ali dala se fotografirati. Bio je to poseban trenutak – prisjeća se Duić. Poseban trenutak bila je i prosidba ispod mora koju je organizirao virski ronilački centar, a podmorske zaruke odradio je i Duićev sin Mateo Duić. Sada je to, nakon 13 godina rada ronilačkog centra, situacija u kojoj se ubire vrhnje. No kada je virski ronilački centar krenuo s radom, trebalo je za početak pronaći tri-četiri lokacije na otoku za osnovni tečaj. Kako je Vir plitak, najatraktivnije lokacije pronađene su na udaljenosti od šest do 12 milja od Vira, a riječ je o potonulim brodovima, špiljama, kanjonima, hridima i podmorskim zidovima, a s nešto jačim brodom, nada se Duić, polaznici će moći otići i do poznate podmorske Katedrale kod Premudi.
– Ronjenje je beskrajno lijepo, a u društvu, odnosno paru, zabavno je i sigurno. Roni se također kad je lijepo vrijeme i kada su uvjeti dobri, jer se tada čovjek dobro osjeća. Ronjenje također oslobađa endorfin koji je modulator dobrog raspoloženja, kao i plava boja mora koja nas okružuje dok ronimo. Pokreti su usporeni i čuje se samo vlastito disanje i otkucaji srca. U mom svijetu ništa nije ravno zaronu i ronjenju.
– Morski psi sebe jako vole. Općenito su predatori takvi. Jako paze da ne budu povrijeđeni, pa ako primijete bilo kakvu opasnost, bit će jako oprezni. Istina o morskim psima je posve drukčija od strašnih priča o morskim nemanima. Mi smo njima jako bučni, pa uglavnom ne prilaze ljudima. Jako bih volio vidjeti morskog psa u Jadranu, ali nisam dosad bio te sreće. Vidio sam hammerheada i druge morske pse u Crvenom moru koje je predivno. Moraš proći tropsko more kako bi mogao uživati u podmorju, koraljima i nevjerojatnim bojama – demistificira Duić priče oko morskih pasa.
Ronjenje je iznimno atraktivna vještina, ali zbog nesreća koje se znaju dogoditi ronjenje je ponekad iznimno opasna aktivnost. Zašto se nesreće uopće događaju?
– Zaboravlja se na sigurnost. Stalno ističemo mjere sigurnosti, ali dogodi se da ih ne pridržavaju i oni najiskusniji. Nesreće se zapravo češće događaju iskusnim roniocima, nego onima s manje iskustva. Pretpostavljam da je riječ o prihvaćanju sugestija. Manje iskusan ronilac prihvatit će sve što mu se kaže, dok onome iskusnijem nitko ništa neće reći, ili će napraviti glupost. Učim ronioce da nikad ne idu na novi zaron s polupraznom ili polupunom bocom, a mnogo puta dogodi se da ljudi odu roniti s 50 bara računajući da će biti dovoljno. No nikad ne možeš znati što se može dogoditi, a najčešće se nešto dogodi. Drugo pravilo je da nikad ne ideš roniti sam. Nije zabavno, a nije ni sigurno. Dogodilo se i meni da sam ronio sam, ali sam u tom slučaju poduzimao neke dodatne mjere opreza. No nikomu to ne savjetujem – ističe instruktor Duić.
Godinama su cijene ronilačkih tečajeva u virskom ronilačkom centru uglavnom iste, pa se za zaron plaća 50 eura, discovery ronjenje je 80 eura, tečaj R1 i R2 koštaju 500 eura, dok se tečaj R3 plaća najviše – 875 eura. Punjenje boca po litri košta 1 euro, a radovi pod morem 150 eura po satu.
