U Velikoj vijećnici Općine Jasenice predstavljena je knjiga autorice Ane Lemić “Sela i stanovi na Velebitu” i to drugo, dopunjeno izdanje.
Obzirom na tematiku, promocija je zainteresirala brojne Jaseničane koji su došli poslušati prof. Lemić i čuti njezina iskustva tijekom prikupljanja materijala za ovu knjigu.
– Drugo izdanje je postalo nužno iz dva razloga. Prvi je što je ono prvo bilo razgrabljeno. Bilo je tiskano u tisuću primjeraka, što su za naše prilike danas jako velika naklada. Međutim, oni koji su htjeli vidjeti naknadno tu knjigu mogli su je samo naći u nekoj biblioteci. Drugi razlog je, a to je ono zbog čega smo danas ovdje, je što je gospođa Lemić, kad je radila prvo izdanje, nije zapravo mogla pristupiti pojedinim dijelovima Velebita, posebno ovima koji su na neki način naše zaleđe, zbog opasnosti od mina, drugih eksplozivnih sredstava, nije bilo preporučljivo ići u pojedine dijelove Velebita.
l kad je to postalo moguće, onda je prvo izdanje, koje je imalo 750 stranica i oko 1500 fotografija, dopunjeno tako da knjiga sada obuhvaća cjelinu primorske strane Velebita, ima 848 stranica, 2000 ilustracija kroz koje je prikazano više od 550 velebitskih lokaliteta na kojima je, kako i naslov kaže, bilo sela i stanova, uvodno je rekao Vladimir Matek na predstavljanju.
Zanimljivo je za istaknuti da je autorica Lemić više od dva desetljeća obilazila je napuštena, zaboravljena i obrasla sela ili ono što je od njih ostalo, i sve to dokumentirala, razgovarala s rijetkim mještanima i tako prikupljala informacije koje je donijela u knjizi.
Lemić je rođena u Kaniži kraj Gospića, u kući iz koje se vidio Velebit, a radila je kao profesorica matematike i fizike u gospićkoj gimnaziji i bila pasionirani planinar.
A kako je došlo do ove knjige, otkrila je sama autorica:
– Do ove knjige došlo je slučajno. Najprije slučajno pa onda tendenciozno jer bila sam planinar planinarskog društva u Gospiću i povremeno sam odlazila na Velebit. Kako planinar mora hodati planinarskim stazama koje su označene, meni je to bilo nekako jako ograničeno. Smatrala sam da me to ograničava jer me zanimalo što ima lijevo i što ima desno od staze pa sam se uvijek malo iskrala iz društva i odlazila po nekim svojim interesima. I tako, hodajući stranputicama naišla bih na neko selo, naravno, fotografirala sam, uvijek sam sa sobom imala notes i olovku.
Nakon nekog vremena bi naišla na neko selo, opet bi pribilježila što sam vidjela i gdje i tako se skupila jedna kritična masa i tako sam shvatila da je Velebit bio naseljen i to po cijeloj svojoj dužini na primorskoj strani, cijela primorska padina od Senja do Zrmanje je bila naseljena. Lička strana nije naseljena, osim toga puno je strmija, pošumljena, a Ličaninu nije bilo potrebno penjati se na Velebit i praviti kući jer je ispod imao prostrano ličko polje. Tako su se na ovu primorsku padinu naseljavali ljudi koji su živjeli s ove strane.
– Onda sam sebi zadala zadaću kad sam vidjela da je tih sela bilo puno, nisam tada još ni približno znala koliko, ali sam znala da ih je bilo. Onda sam sebi rekla Ana, sve ćeš ostaviti, svega ćeš se odreći, samo ćeš odrađivati gimnaziju, a sve ostalo put na Velebit. Opskrbila sam se fotoaparatima, filmovima, opremom ostalom planinarskom, i doslovno svakodnevno odlazila na Velebit.Nabavila sam karte, vojne specijalke koje su vrlo precizne, a to sam ih dobila kad su naši zarobili vojarnu pa su im uzeli one vojne karte pa sam ih ja lijepo dobila i onda sam po tim kartama obilazila selo po selo. Najprije uz more od Senja do Zrmanje, a onda drugi red sela između mora i magistrale koja ide duž Velebita, onda treći red iznad magistrale i četvrti red ona visinska sela u kojima su bili ljetni stanovima u kojima se nije stalno živjelo, ispričala je Ana, između brojnih drugih zanimljivih detalja, o svom putu do nastanka ove knjige.