Obraslo proljetno zelenilo ispred obiteljske kuće Sakač u virskim Lozicama za ljudsku populaciju stvara ugodne oaze hlada, dok za njihove kućne ljubimce predstavlja pravo carstvo mirisa i okusa te prirodni poligon za igru. Na prvi zvuk dolaska ljudi živahna Tara smjesta će prići kako bi procijenila i pozdravila nepoznatog gosta, dok stalno oprezna Donna lajanjem upozorava iz daljine. Dugodlaka Tara i nervozna Donna psi su mješanci koje je njegovala i usvojila Marinela Sakač, dvadeset i trogodišnja virska veterinarska tehničarka i zaposlenica ljekarne za kućne ljubimce koja kao poslovna jedinica Veterinarske ambulante Bokanjac na otoku posluje već dvije godine. ,
Kod autobusnog kolodvora u Viru veterinarska tehničarka Marinela pruža osnovne usluge brojnim virskim vlasnicima kućnih ljubimaca, a u slobodno vrijeme volontira i udomljava nesretne i odbačene životinje. Pored dva psa, oko kuće i u dvorištu mota se još šest mačaka: crnodlaka Micka, crno-bijeli Pavo, svjetložuta Greta, Crna kojoj ime sve govori, žućkasta Plaha i bijela ljepotica Mica s jednim zlatnim i drugim okom boje odsjaja leda. I njih je Marinela usvojila, neke od njih u prilično lošem stanju poput Micke koju je njegovala i liječila dva mjeseca. Potom ju je odnijela kući i sada je dio obitelji Sakač.
– Teško je to. Svako mače koje nam je došlo, bilo zdravo ili bolesno, prošlo je više-manje kroz isti proces. Od oporavka do udomljavanja. Sada ih imam šest, a sve su moje mace došle s ulice – ponosno kaže Marinela.
– Volim životinje i oduvijek sam ih voljela. Dok smo živjeli u Kutini odrastala sam u društvu domaćih životinja. Djed i baka s mamine strane imali su koze, ovce i krave, a kada sam počela raditi kao veterinarski tehničar zavoljela sam mace – dodaje mlada Viranka objašnjavajući svoju ljubav i posvećenost kućnim ljubimcima. Prije šest-sedam godina Marinela se s mamom Marinom doselila na otok iz Kutine u kuću koju su 2007. kupile u naselju Lozice. Do doseljenja su, kažu, u Vir dolazile kao turisti. Otok im je sa stalnom otočnom adresom odmah protekao kroz krvotok, pa se Marinela skrasila u Viru, završila veterinarsku školu u Zadru, a onda je počela raditi u ljekarni Veterinarske ambulante Bokanjac u Viru. Kada govori o svojoj zaposlenici i asistentici Marineli iz Vira, dr. Antonio Lokin iz zadarske ambulante bira riječi, a njezinu brigu za životinjama drži nadahnućem. Marineli je to s druge strane nešto poput poziva, životne misije, dok je otok Vir idealna životna destinacija za vođenje brige o kućnim ljubimcima.
– Puno je prostora za igru i šetnju. Ima jako puno mogućnosti, a Vir je stvarno prelijepo mjesto. Odmah sam zavoljela život u Viru – govori Marinela. Kako je još kao petogodišnjakinja obožavala društvo domaćih životinja, Marinelin izbor veterinarske srednje škole bio je više nego logičan. Kao jako dobra učenica i još veća ljubiteljica životinja Marinela je poslije srednjoškolskog obrazovanja za veterinarskog tehničara mogla nastaviti školovanje, ali je spletom okolnosti odlučila ostati i raditi na otoku.
– Nisam vidjela ništa drugo osim veterine, niti sam željela raditi nešto drugo. Mogla sam studirati, ali kako sam počela raditi i kako sam se dobro snašla kao veterinarski tehničar i grumer, šišač pasa, jedno je vodilo drugom. Da nemam psa, nikad ih ne bih šišala, ali dugodlaka Tara zahtijeva brigu – napominje Marinela. Priča s udomljavanjem počela je lani na koncu ljeta kada se pred vratima veterinarske ljekarne u Viru pojavila jedna obitelj s bebom. Pronašli su macu Micku i zabrinuti za njezino stanje, ostavili su je Marineli.
– Micka mi je otvorila srce za mačke. Nisam dotad na takav način osjetila ljubav prema mačkama, no tada je sve krenulo – priča Marinela kako su nakon njegovanja i udomljavanja Micke i druge mačke iz Lozica osjetile hranu te počele dolaziti na hranjenje. Sada ih je šest u dvorištu ili oko njega, s obzirom na to da se Plaha i Mica još uvijek drže na rastojanju istražujući mogućnosti u susjednim parcelama. Doduše, na Marinelin poziv lijepa Mica brzo se odazvala, što nije prošlo nezapaženo kod šarmantne i radoznale Tare.
Kako je Općina Vir pokrenula projekt financiranja troškova sterilizacije, odnosno kastracije pasa i mačaka na području virske općine u 2024. – da bi se kontroliralo njihovo razmnožavanje te smanjio broj napuštenih ljubimaca – Marinela će samostalno hvatati mace u Lozicama kako bi se sterilizirale ili kastrirale. Zasad takav posao obavlja sama nadajući se kako će se još netko u Viru osvijestiti i priključiti ovoj akciji. Marinela kaže:
– Postoje Virani koji hvataju mace koje su oko njihove kuće, pa ih potom udomljavaju ili vode brigu o njihovom hranjenju, ali ipak ih je jako puno koji to ne rade i ne žele raditi. Svi moraju znati da se kastracijom rješavaju spolno prenosive bolesti, međusobni obračuni mačaka i pasa lutalica, tragovi i mirisi mokraće i slično.
Puno mačaka koje se pojave u dvorištima ili u neposrednoj okolici obiteljskih kuća, dolaze s ranama od ugriza, oteklinama, odnosno u djelomičnom, a ponekad i u stanju potpune zapuštenosti. Prošli tjedan – priča tako Marinela – pojavila se maca čija je noga bilo gotovo duplo veća od normalne. Ugrizla ju je druga mačka, pa se natečena i s bolovima približila ljudima kako bi joj netko milosrdan riješio zdravstveni problem. Drugo, kastracijom i sterilizacijom mačaka i pasa neće nestati ove divne životinje, ljudima najljepši i omiljeni kućni ljubimci, pogotovo ne na otoku koji je dovoljno prostran i velik da u njemu uživaju uvijek novi psi, mace i mačići. No preuzimanjem brige za njihovo zdravlje i hranjenje, pogotovo u okolnostima kada je troškove kastracije i sterilizacije preuzela Općina Vir, rješava se problem prekomjernog broja mačaka, suzbijaju se prenosive bolesti i opasni okršaji za teritorij. Zahvaljujući ljudskoj pomoći mace jednostavno postaju zdrave, site i pitome. Alternativa ovoj mogućnosti zapravo je anticivilizacijska i nedostojna spomena.
– Teško mi je ljeti voziti prema Zadru i svjedočiti smrti barem dvadesetak maca. Žao mi je svake životinje koju vidiš pregaženu na cesti, pogotovo onih životinja koje s malo truda i brige mogu postati divni kućni ljubimci – svjedoči Viranka u čijoj se kući ili oko kuće njegovalo i okućilo šest mačaka i dva psa. Tara, Donna, Micka, Pavo, Greta, Crna, Plaha i Mica njihova su imena, a u budućnosti će sigurno biti još netko. Jedan mačak tako se kod obitelji Sakač pripitomljavao oko šest mjeseci. Dolazio je na hranu kad nije bilo nikoga, a potom je nestao na duže vrijeme. Kada se ponovno pojavio u dvorištu, bio je pothranjen i zapušten. Marinela ga je kastrirala, pa se nakon toga počeo oporavljati i vraćati na odgovarajuću težinu.
– Sada svrati tu i tamo. Nije s Micom bio u dobrim odnosima – kaže Marinela i primjećuje kako unatoč povremenim tenzijama između njezinih maca i pasa, u dvorištu njihove obiteljske kuće zapravo vlada mir i sloga. Najviše ljubavi i pažnje, baš kao i ljudi, pokazuju prema malenoj i najmlađoj Micki. Tako je bez razlike i u drugim dvorištima i okućnicama virskih kuća. U Brkljačinoj ulici, na primjer, novodoseljeni mačak Đuro brzo je među macama na hranjenju uspostavio svoju vladavinu, no s puno sklonosti prema najmanjoj Endži. A sve to sa sigurne udaljenosti i ogradnog zida filozofski promatraju Mile i Mica, domaće udomljene mace.
– Krenula sam jednog jutra na posao i pred vratima ljekarne pronašla kutiju s dvije mace, dok mi je drugom prilikom jedna gospođa donijela mačića u jako teškom stanju. Jedina utjeha bila mi je što je uginuo u toplom. Psi se mogu odnijeti u azil, dok mace ovise o dobrim ljudima. Kako imam veće dvorište i puno zelenila oko kuće, moje su mace u divljem raju. Držati ih u kući ne bi bilo u redu s obzirom na to da više uživaju na zraku i u prirodi, a takve mogućnosti imaju mnoge obitelji na otoku – kaže virska veterinarska tehničarka Marinela, kod koje se u ljekarni Veterinarske ambulante Bokanjac u Viru mogu dobiti lijekovi, kupiti hrana, poslastice te zaštitne ampule i ogrlice za kućne ljubimce. Sve druge i stručne veterinarske usluge obavljaju s u zadarskoj ambulanti.
