Na tradicionalnom druženju sa znanstvenicima „Srijedom u sridu“ sinoć je u novom Studentskom domu gostovala prof. dr. sc. Maša Surić s Odjela za geografiju. Surić je nakon školovanja u Zadru završila Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu, nakon čega je postala diplomirani inženjer geologije. Završila je Poslijediplomski studij Oceanologije na PMf-u, magistrirala na oceanologiji i doktorirala geologiju.
Znanstveni interes su joj sige, iako je sve krenulo s naftom, koja ju je intrigirala od srednjoškolskih dana. Kada se nakon studija vratila u Zadar zbog obiteljskih razloga, uskoro je dobila ponudu profesora Damira Magaša, koji je tri godine ranije utemeljio Odsjek za geografiju na tadašnjem Filozofskom fakultetu, da im se pridruži kao geolog. U svom daljnjem napredovanju susrela se sa znanstvenicima i temama iz potopljenog krša, odnosno potopljenim sigama, da bi se ne kraju posvetila sigama u špiljama.
– U to vrijeme svima u geoznanosti je bila zanimljiva promjena razine mora. Trebala sam analizirati potopljene sige, odrediti im starost i vidjeti što se događa s promjenom morske razine. Uzorke sam analizirala na Institutu Ruđer Bošković i na temelju toga napisala magistarski rad. Nakon toga sam se na kongresima upoznala s dvojicom kolega koji se time jedini bave u Europi, pronašla način kako otići u Bristol i na još boljim uređajima provesti istraživanja te odrediti promjenu okoliša u većem vremenskom razdoblju, ispričala je Surić.
Istraživanje potopljenih siga je dosta riskantno i skupo, jer ronioci ne znaju kakve su kad ih uzimaju, pa se na kraju prebacila na kopnene sige, odnosno monitoring siga od vršnog dijela Velebita do Dugog otoka. Kako bi se odradile biokemijske analize dio vremena je provela u Australiji. A zašto je ovo područje toliko zanimljivo istraživačima?, pitala ju je moderatorica Ivana Zrilić.
– Sige rastu tako da voda kaplje i taloži se, uz još nekoliko uvjeta. Trebaju nam tekuća voda, biogena aktivnost, odnosno biljke koje će razgrađivati i upumpavati CO2. To znači da sige mogu nastati samo iznad površine mora, a mi ih nalazimo potopljene na relativno velikim dubinama. U hladnijim vremenskim razdobljima, kada je pola Europe bilo pod kilometarskim ledom, ovdje kod nas imamo tekuću vodu i vegetaciju, povoljan okoliš za život biljaka, životinja i ljudi. Ako smo imali sige na tim dubinama, to znači da su ovdje bili topliji krajevi u koje su ljudi i životinje bježali, objasnila je Surić.
Golim okom nemoguće je odrediti koliko je pojedina siga stara. U zadnjem istraživanju u Modrič špilji izuzeli su tri sige, gotovo identične. Pokazalo se kako je najstarija nastala prije 350 tisuća godina, a najmlađa prije 60 tisuća.
– Vrlo pažljivo radimo pripreme i uzimamo uzorke koji nam se čine zanimljivima, koji imaju promjenu boje, a to znači da je bilo više ili manje kiše, promjene temperature. Jedna polovica sige ostaje kod nas, a druga se analizira te se na njoj nastoji napraviti što više različitih analiza. Nažalost, često znamo naći u špilji dosta toga polomljenog. Unutra to izgleda predivno, ali kada iznesete vani onda laiku i ne izgleda bogznašto. U špiljama je sve strogo zaštićeno i naravno ne smiju se odlamati sige, niti uzimati bilo što od biljaka ili životinja.
Iako često rade na Velebitu, do sada nisu imali problema s medvjedima, ali jesu s kunom ili nekom životinjom nalik njoj, koja im je grickala instrumente, ostavila trag višesatnog igranja na zvučnom signalu koji bi kasnije analizirali.
– Ljudi me pitaju što više radim u toj Modrič špilji i ostavljam tamo pola života. Samo na jednoj sigi može se raditi 10 godina. Mijenja se tehnologija, metode istraživanja, dobivaju novi pokazatelji koji nam mogu reći nešto o geološkoj prošlosti. Kad sam počela raditi baratala sam samo izotopima kisika i ugljika, sada ima puno drugih parametara koji se analiziraju.