Svjetski je dan pošte 9. listopada i 51-godišnji virski poštar Edis Bašić na svojoj žutoj Piaggio vespi uobičajenim rutama po Centru i drugim virskim naseljima dostavlja poštu. Bašić to radi svakodnevno unazad 20 godina kada je kao mladi poštar pripravnik zadužio poštarski Tomos APN 6, poznat kao Apenac, Bumbar ili Koza. Tada je novopečeni poštar Edis od iskusne poštarice Dinke Radović učio zanat koji je dublje u prošlosti bio ugledan. Negdje prije 60-70 godina kada na otoku nije bilo „službenih lica“, uniformirani poštar bio je najvažniji predstavnik države. I ne samo na Viru.
– Mojeg punca Antu Brnadića iz Hercegovine, dok je studirao, jedna je baka sasvim ozbiljno pitala hoće li kad završi sve te puste škole moći raditi kao poštar. Tako je to bilo nekad – govori nam Bašić potvrđujući kako je i njegova profesija s vremenom izgubila na ugledu i sjaju državne službe. No Svjetski je dan pošte i 20. obljetnica Bašićevog rada u Hrvatskoj pošti od koje je nagrađen s 300 eura. Nije baš mnogo, ali opet je bolje od tapšanja po ramenima, odnosno bolje od običaja kakav je postojao u vrijeme rada njegove mentorice i njezinog supruga, također poštara i poštanskog djelatnika Gena Radovića. Bašić je u punom smislu nastavljač tradicije virskih poštara kakvi su bili supružnici Radović, jer osim dva puta po mjesec dana kada je raznosio poštu u Petrčanima, službu odrađuje na rodnom otoku.
– Bilo je poštara na otoku prije Gena, ali mislim da nisu bili Virani. Pamtim Gena koji je vozio Apencom po otoku i radio u uredu, a moja mentorica Dinka išla je pješke po centru. Radila je još to ljeto kada sam ja počeo, a onda je otišla u penziju – prisjeća se virski poštar početka dvijetisućitih kada je navukao poštarsku uniformu. Tajni, kaže, zapravo nema.
– Najvažnije je da pošta bude dostavljena na vrijeme, onoliko koliko je to moguće. U zadnje vrijeme dostava na vrijeme sve je manje dostižan standard. Na Viru ima posla. Prije su radila tri poštara, a sada smo Zadranin Frane Fatović koji se „udao“ u Privlaci i ja jedini poštari, pa kad netko ode na godišnji drugi najčešće mora sam – dodaje poštar Edis. Svjetska poštanska unija, koja je zaslužna za Svjetski dan pošte, osnovana je u švicarskom Bernu 9. listopada 1874. godine. Riječ je o organizaciji koja je omogućila uspostavu jedinstvenog i pouzdanog poštanskog sustava diljem svijeta, dok je obilježavanje Svjetskog dana pošte proglašeno 1969. na svjetskom poštanskom kongresu u Tokiju. Dakle duže od stoljeća i pol u svijetu djeluju poštari, i to uvijek s istom misijom, istim ciljevima, ali i istim problemima. Kao u šalama, psi su jedan od takvih problema.
– Četiri puta su me ugrizli psi. Živa istina. Tri puta su bili mali psi u pitanju, ali jednom me po bedru dohvatio malo veći pas, a to mi nije baš lijepa uspomena. No s iskustvom stekneš uvid u situaciju koji je pas potencijalno opasan, a koji nije – govori virski poštar u ime svih poštara koji se često u dvorištima moraju snalaziti kako znaju i umiju. Iako je poštarski posao stresan, ne samo zbog potencijalne prijetnje razdražljivih čuvara dvorišta, poštari nemaju beneficirani radni staž.
– Ne radimo subotom i nedjeljom, što bi bila neka pogodnost u ovom poslu. Dobijemo jedan dan na godišnjem zbog rada na terenu i to bi bilo to. No moram priznati da vrijeme na ovom poslu proleti začas. Ne stignem pogledati na sat, a radni dan već je gotov. Proleti za tren – govori Bašić. Iako je poštarski posao u osnovi isti kao u prošlosti, neke stvari s vremenom su se upadljivo promijenile. Tako poštari današnjice više ne donose pisma, nego gotovo isključivo račune, opomene i pozive na sudove. Još prije dvadesetak godina poštanski sandučić na Viru bio je smješten nasuprot restorana Viranka kod sadašnjeg Fast Fooda Marinko koji vodi Genov i Dankin sin. U petak u dva sata popodne, priča nam poštar Edis, sandučić bi se ispraznio od pošte, a već u ponedjeljak bio bi krcat s novom poštom.
– Ne samo što je sandučić bio krcat, nego bi mi Milica Kapović iz trafike Tiska u centru dala još dvije kese napunjene poštom koja nije mogla stati u sandučić. Sada se sandučić ne može napuniti tijekom cijelog ljeta. Pošalju ljudi božićne razglednice rodbini i to više-manje sve – sjetna je uspomena na poštarske zlatne dane. Jedan je običaj iz davnina ipak preživio.
– Često me ljudi pozovu na kavu i kolače, a sram me stalno odbijati. Poznajem cijeli Vir, svaku njegovu ulicu i kamen. Takva je to služba – zaključuje virski poštar.
