Američki znanstvenici 13. listopada 1947. ubacili su suhi led u oblake uragana koji se od obale Floride kretao prema otvorenom Atlantiku. Već sljedećeg dana oluja se okrenula za 135 stupnjeva i krenula ravno prema kopnu, a dva dana nakon pokusa pogodila je Savannah u Georgiji.
Pokus je bio dio projekta „Cirrus”, u kojem su istraživači tvrtke General Electric radili zajedno s američkom vojskom i mornaricom. Uragan je do tada već donio obilne kiše i poplave, ali je izgledalo da se udaljava od naseljenih područja. Znanstvenici su zato zaključili da im se pružila dobra prilika za provjeru metode kojom su htjeli utjecati na vrijeme.
Ledeni kristali u oblacima
Zamisao se oslanjala na otkriće kemičara Vincenta Schaefera. On je godinu dana ranije utvrdio da suhi led, odnosno ugljikov dioksid u čvrstom stanju, potiče stvaranje ledenih kristala u oblacima s pothlađenim kapljicama vode. Istraživači su vjerovali da bi se tako mogla promijeniti građa oblaka, izazvati oborine i možda oslabiti jaka oluja. Dugoročno su se nadali da će jednom moći smanjiti razornu snagu uragana, koji su redovito ubijali ljude i ostavljali golemu štetu.
U operaciji su sudjelovali vojni zrakoplovi, među njima i bombarderi B-17. Jedan je zrakoplov u oblake izbacivao usitnjeni suhi led, a ostali su pratili i bilježili što se događa. Ukupno su izbacili približno 82 kilograma suhog leda. Istraživači su uočili neke promjene u oblacima, no instrumenti nisu bili dovoljno precizni da bi se moglo utvrditi je li ih izazvao suhi led.
Središte oluje 160 kilometara zapadnije
Kad su sljedećeg dana ponovno tražili uragan, istraživači su njegovo središte našli otprilike 160 kilometara zapadnije nego što su očekivali. Oluja je usto opet jačala. Na područje Savannaha udarila je 15. listopada, a posljedice su osjetili i stanovnici Južne Karoline. Vjetar, poplave i olujni valovi napravili su veliku štetu. Prema podacima američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA), poginula je jedna osoba, a šteta je procijenjena na oko dva milijuna tadašnjih dolara.
Javnost je ubrzo saznala da su znanstvenici samo dva dana ranije pokušali djelovati na oluju i zavladao je bijes. Mnogi su bili uvjereni da je pokus skrenuo uragan i izazvao nesreću koja se mogla izbjeći. Tvrtki General Electric prijetili su tužbama.
Ulje na vatru dolio je fizičar Irving Langmuir, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, koji je vodio istraživački tim. Izjavio je da je 99 posto siguran da je upravo suhi led promijenio smjer uragana.
Meteorolozi su našli slične slučajeve
Stručnjaci američke meteorološke službe nisu se s njim složili. Pregledali su starije uragane i pronašli oluje koje su bez ikakvog ljudskog upletanja napravile slične zaokrete. Uragan iz 1906. imao je gotovo jednaku putanju. Kasnije analize upućivale su i na mogućnost da je oluja počela mijenjati smjer prije samog pokusa. Veza između suhog leda i skretanja uragana nikad nije dokazana. Prijetnje tužbama s vremenom su se stišale, ali ugled projekta ozbiljno je stradao.
Srebrov jodid umjesto suhog leda
Američki istraživači ni nakon toga nisu posve odustali. Godine 1962. pokrenuli su program „Stormfury”, koji je trajao do 1983. Ovaj put koristili su srebrov jodid, spoj za koji se vjerovalo da može utjecati na nastanak oblaka i građu uragana. Htjeli su oko oka oluje stvoriti novi, širi prsten oblaka i tako smanjiti brzinu najjačih vjetrova.
Neki su pokusi isprva izgledali obećavajuće. Kasnija istraživanja pokazala su da uragani često i sami prolaze kroz gotovo iste promjene. Znanstvenici su utvrdili i da u oblacima uragana nema dovoljno pothlađene vode da bi srebrov jodid djelovao onako kako su zamislili. Program je obustavljen, a istraživači su se sve više usmjeravali na razumijevanje uragana, točnije prognoze i pravodobno upozoravanje stanovništva.
Gotovo osam desetljeća nakon pokusa sa suhim ledom znanost još nema pouzdanu tehnologiju kojom bi mogla zaustaviti uragan ili mu odrediti smjer, kako navodi N1.
